I FRANJO ASIŠKIR
Franjo se rodio u Asizu u zimi 1182 od Oca Petra Bernadrode i Madonne Pica u obitelji vrlo bogatoj. Otac je bio trgovac tekstila i raznih tkanina. Kada je imao dvadeset godina sudjelovao u rato između Asiza i Peruđe i tada je bio zarobljen. Kada je se vratio kući obolio je ali uz njegu svoje majke oporavio se i bio je zdraviji. Kroz teški rat imao je iskušenja i tada se u njemu probudila Kristovska ljubav prema siromasima, gladnima i napuštenima. Kada je jednom prilikom boravio u crvki sv. Damjana moleći se pred križom odakle je čuo glas " Pođi i obnovi moju kuću koja se ruši" . Franjo je obnovio crkvu ali je okupio mlade ljude oko sebe i počeo je živjeti redovnički život. On je svetac koji ne pripada samo Crkvi a još manje samo franjevcima. Njegov život, i uopće sve oko njega ovijeno je jednom čarobnošću, toplinom i legendom. Sve to ne dovodi u pitanje njegovu povijesnost, već dapače otkriva nam i onu skrivenu dimenziju njegova života koja izmiče vremenu i prostoru. Franjo je smrtnik kao i svaki pozemljar ali Franjo je i stil jednog iskonskog, nepatvorenog načina života koji oduševljava sva vremena i naraštaje. Rekao bih sveti Franjo počiva negdje duboko u svima nama. On, to je ona Kristova slika u nama koja žarko žudi da nas u sebe preobrazi. Nostalgično nas zove da se vratimo životu kakav je bio prije istočnog grijeha; da se pojednostavnimo, spustimo iz svoje umišljene izdignutosti te budemo braća suncu, zvijezdama, zraku, vodi, vjetru... i svemu što je iz Stvoriteljeve ruke ušlo u život. To je onaj poziv da se osiromašimo do te mjere da nam jedini preostane Bog.
Pretjerujemo li kad baš o njemu, od sve plejade svetaca, govorimo na ovako povlašten način? Nipošto jer, kako je jednom zgodom Papa Pio XI kazao:
"Čini se da nije bilo nijednoga u kojem se življe i vjernije odrazila slika Kristova i evanđeoski način života negoli u Franji. Stoga je on, koji je sam sebe nazivao glasnikom velikog Kralja, s pravom nazvan drugim Kristom jer se pokazao u svome vremenu i u budućim vjekovima takovim kao da je u njemu oživio Krist."
Njegov životni put nam je više manje poznat, no pogledajmo tek neke njegove geste u kojima je on najautentičniji, u kojima je koncentrirana sva ljupkost njegove duše.
Dogodilo se to davne godine 1208. kad je Franjo još zbunjen snagom i nejasnoćom Božjeg zova slušao za vrijeme mise u jednoj crkvici kraj Asiza evanđelje o slanju učenika da propovijedaju i da idu svijetom bez zlata, srebra, novca, torbe, kruha, putničkog štapa, cipela i drugog ogrtača. U tom trenutku bilo mu je jasno, uskliknuo je: "To je ono što želim, što tražim, za čim svim srcem čeznem!" Dalje se zna: razbaštinjuje se, ostavlja sve i kreće ni sam ne zna kamo, no to nije ni važno dovoljno mu je znati da Krist zna put.
Druga zanimljiva scena je s vlastitim ocem, koji ga je htio sudskim putem vratiti kući, trgovini i prijašnjem životu. Kad su došli po njega, na zaprepaštenje sudskih službenika samo je mirno kazao: "Po milosti Božjoj, ja sam slobodan čovjek. Ne priznajem drugoga gospodara osim Boga. Zato ne mislim da mi je dužnost da se pojavim pred konzulima. Ne idem."
A kad se ipak morao pojaviti pred ocem, onda je napravio neponovljivu scenu: skinuo se na očigled svima, odjeću bacio ocu i slijedećim riječima se obratio publici: "Slušajte i čujte me svi! Do ovoga trena Petra Bernardona nazivao sam svojim ocem. Od danas, da bih mogao služiti Gospodinu, vraćam mu sve. I odijelo i novac, sve što traži. Unaprijed ne moram više reći, moj oče Petre, nego samo: Oče moj, koji se na nebesima..."
Zatim sjetimo se one zgode sa strašnim i opasnim šumskim vukom koji ugrožava i prijeti čitavom jednom selu, od kojega Franjo svojom sposobnošću suosjećanja i razumijevanja čini brata vuka. Franjo zna da to vuk čini samo zbog gladi. A stanovnike sela upozorava da je Bog dopustio ove nevolje zbog njihovih grijeha. Ovo dakako treba razumjeti prije svega u prenesenom značenju. Naime to je Franjin pristup onima koje nazivamo neprijateljima.
Spomenimo i onaj besmrtni dijalog o savršenom veselju između Franje i brata Leona. Dok su jednog zimskog dana išli izdaleka prema svom samostanu uz put su razgovarali. Tema je bila što bi to bilo savršeno veselje. Leon je vjerojatno nagađao a Franjo bi odgovarao: "Brate Leone, kad bi Bog dao da manja braća budu uzori svetosti i na duhovnu izgradnju cijelom svijetu, to ipak - zapiši i zapamti! - ne bi bilo savršeno veselje." Malo poslije Franjo će opet: "Kad bi braća vraćala slijepcima vid, ozdravljala uzete, istjerivala đavle, vraćala gluhima sluh, hromima hod, nijemima glas, te kad bi uskrisavala i mrtve koji se već četiri dana ležali u grobu, zapamti, ni to ne bi bilo savršeno veselje." Savršeno veselje ne bi bilo ni to kad bi manja braća znala tako propovijedati da bi obratili sve nevjernike na vjeru Kristovu, zapamti - Franjo će Leonu - ni u tome nije savršeno veselje. Na koncu, pošto je Leonu ponestalo ideja i mašte što bi to bilo, Franjo mu je otkrio: Kad bismo sada došli pred naš samostan mokri od kiše, promrzli od zime, uprljani blatom i skršeni glađu, te pokucali na samostanska vrata, i kad bi došao rasrđen vratar te upitao: "Tko ste vi?" a mi rekli: "Dvojica vaše braće", a on nam odvratio: "Vi ne govorite istinu - naprotiv, vi ste lopovi koji varate svijet i otimate milostinju siromasima. I kad bismo ponovo kucali na vrata, a on rasrđen izašao te nas kao dosadne dangube, psujući nas i bijući napao: "Gubite se, prosti razbojnici, odlazite u svratište, ovdje ne možete ni jesti ni noćiti." Kad bismo to podnijeli strpljivo i to smatrali velikom srećom, o brate Leone, to bi bilo savršeno veselje. A ako bi nakon toga, prisiljeni glađu, hladnoćom i noćnom tamom, još jače kucali, zaklinjući vratara da nas za ljubav Božju pusti unutra , a kad bi on, još više razjaren, odgovorio: "Razbojnici i dosadni besposličari, dat ću vam što vas ide", te izišao s velikim kvrgavim štapom, uhvatio nas za kapucu, bacio nas na zemlju, vukao po snijegu te nas naizmjenice tukao batinom. Kad bismo mi to podnijeli strpljivo i s ljubavlju i kod toga mislili na muke blagoslovljenoga Krista, u tome je savršeno veselje.
Jedna legenda franjevačke predaje priča slijedeće: Jednoga se dana Franjo, pun radosti, iznenadio nad samim sobom jer je u svim stvarima počeo doživljavati Boga. I tako prolazeći pokraj neke breskve, reče joj: "Breskvo, sestro moja, pričaj mi o Bogu!" Breskva se malo protrese, kao da lagani vjetrić prođe kroz nju i sva odjednom procva, kao da je proljeće u nju ušlo. Još veseliji, Franjo ode dalje. Dođe do jednog potoka koji se kod jedne prijatne sjene na prirodan način zagatio. Opojen Bogom, reče mu Franjo: "Potoče, brate moj, pričaj mi o Bogu!" Voda poče žuboriti kao da želi govoriti. Tada se potpuno umiri i učini se zrcalom. Franjo pogleda pažljivo u dubinu i u tom času ugleda dolje lice svoje drage Klare. Blistajući od radosti ode dalje.
Sve to i nije toliko nevjerojatno imamo li na umu Franjinu sraslot i ljubav sa svim stvorenjima, njegovu čistoću srca kojom je Boga mogao promatrati u svemu. Franjo je živio igrajući se. Kad se jednom zgodom našao s bratom Maseom na raskršću putova na posve njemu svojstven način pronalazi put kojim im je ići. Franjo nagovara brata Masea da se vrte u krug dok mu se u glavi ne zavrti. I kad je već Maseo počeo padati od vrtoglavice Franjo mu naredi da krene putem koji je pred njim. "To je put kojim moramo ići po Božjoj volji", slijedio je na koncu jednostavan Franjin komentar.
Poslušajmo na koncu i jedan dražestan izvještaj o tome kako je jednoga dana došla "gospođa siromaština" u posjet braći. Franjo je naime siromaštinu, kako i priliči onoj koju najviše voli nazvao gospođom. I tako pošto su je počastili jednostavnom hranom koju su mogli u šumi nabrati, i pošto su joj dali da se napije jednostavno svježe izvorske vode iz jednog napukla krčaga, gospođa siromaština je zaželjela da vidi njihov samostan. Braća je odvedoše na jedan proplanak i pokazaše joj čitav svijet koliko ga se moglo vidjeti, pa rekoše: "Gospođo, ovo je naš samostan!"
Sveti Franjo Asiski rodjen je 1182. godine. Bio je mladic vesele cudi i zivahne naravi. Imao je bogata oca, ali volio je pomagati siromahe. Jednom siromasnom vojniku dao je svoju bogatu odjecu, a da bio popravio crkvu Sv. Damjana u Assisiju cak je potajno prodavao svilu svoga oca. Otac ga je optuzio za kradju, a na sudu Franjo je skinuo sve sa sebe, odbacio bogatstvo i odabrao siromastvo. Kasnije je osnovao red "male brace" i red Klarisa, Glavna pravila njegova reda bila su cistoca, poniznost, poslusnost, i kao najvaznije, posvemasnje siromastvo.
Ucinio je brojna cudesa i ozdravljenja, i mnoge su legende vezane uz njegov zivot. Najpoznatija je ona kako je Franjo znao razgovarati sa zivotinjama i to ne samo sa pticama i malim zivotinjicama vec i s divljim zvijerima! Njegovu propovijed je i vuk slusao! /MAK/