PROSLAVA USKRSA 

Slavljenje Uskrsa iskazuje se slojevito. Kršćani ga, naravno, najprije doživljavaju kao središnji događaj povijesti spasenja i kao navještaj vlastitoga uskrsnuća. Stoga ga slave svojim okupljanjima u crkvama, nastavljaju ga slaviti u svojim domovima, a narodni običaji upozoravaju na to kako se nekoć, a još i danas, slavi u javnosti. 

Uskrs, krštenje i nedjelja 

Riječ Uskrs i njezinu naslonjenost na glagol krsnuti u značenju "oživjeti, dići se" pripisuje teolog Bonaventura Duda, organizator i redaktor najnovijeg prijevoda Biblije na hrvatski jezik, svetoj braci Ćirilu i Metodu te tu riječ smatra njihovim izumom. Stoga povezuje riječi Uskrs i krst. Upozorava da se jedino u slavenskim jezicima kaže kod krštenja: Ja te krstim. Kad bi se doslovno preveo grčki izraz iz Biblije, trebalo bi reci: Ja te uranjam u vodu. Duda misli da su Ćiril i Metod znali za riječ krsnuti u značenju oživjeti, ali su htjeli da riječ krst odmah upućuje i na samoga Isusa Krista. U tom bi slučaju izraz Ja te krstim značio: Ja te "kristim", pokristovljujem! Dakle, cijeli proces uranjanja u vodu događa se uz prisutnost Duha Svetoga, ali ima cilj da nastane novi Krist, tj. da novi kršćanin uraste u Krista, da se Krist razraste u njemu. Konačno, u tom smislu krštenje tumači apostol Pavao u Poslanici Efežanima (4,13). Tako je obred krštenja označen "kršten" - rekli bismo opravdano - po svome cilju. 

Tako su kršćani nositelji i promicatelji nade u novi poredak, u koji su ušli vlastitim krštenjem. Uz tu nadu je vezana i odgovornost jer čovjek je odgovoran za svoju sadašnjost i za svoju vječnost, i to ga odgovorno angažira za vrijeme, za svijet u kojem živi. Zbog Isusova uskrsnuća kršćanin vjeruje da je Krist sada, danas živ. Poslanica Hebrejima (13,8) naglašava: Isus Krist, jučer i danas isti je, u vijeke. U Knjizi Otkrivenja Krist govori preko proroka: Ja sam Prvi i Posljednji, Živi! Mrtav bijah, ja evo živim... te imam ključeve Smrti i Podzemlja (Otk 1,18). Kristova posljednja riječ i posljednje obećanje glasi: Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta (Mt 28,20). Kršćani to napose doživljavaju u nedjeljnom misnom slavlju: Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ja sam medu njima (Mt 18,20). Upravo zato kršćani se okupljaju na ta misna slavlja u nedjelju, koju su prvi kršćani nazivali istim imenom kao i Uskrs, naime Dan Gospodnji. Drugim riječima svake se nedjelje, zapravo, slavi Uskrs!

Odakle naziv Uskrs? 
Hrvatski jezikoslovci riječ Uskrs povezuju s glagolom krsnuti u značenju "oživjeti, dići se". Jezikoslovac Petar Skok spominje i drugi mogući korijen riječi Uskrs. To je riječ krijes. U starohrvatskom je ta riječ označavala sunce u ljetnom, najžarčem suncostaju, solsticiju. Stoga se o Ivanju, tj. 24. lipnja, i pale krjesovi, a valjalo ih je zapaliti vatrom koja se izbija iz kamena, trebalo je kresnuti; i taj glagol ima svoj izvor u već spomenutom glagolu krsnuti. No, ta riječ upozorava na temeljni čovjekov doživljaj u trenutku kad je on iz kremena izbio prvu iskru i tako otkrio vatru. Bila je to posvemašnja novost za čovjeka, i u tom smislu riječi uskrsnuti, uskrs znače: opet se probuditi, podići se. Isto je značenje riječi goristanje, starokajkavskog i današnjeg naziva za Uskrs kod gradiščanskih Hrvata. Stara kajkavska uskrsna pjesma kaže: Isus se je gori stal, smrt je dole potepal.
Dakle, riječ Uskrs jasno upozorava na činjenicu Isusova uskrsnuća, da je Krist ponovno živ jer je raskinuo okove smrti i slavno ustao iz groba; sada je trajno u novoj i vječnoj egzistenciji, u slavi Boga Oca. Uskrsnućem je Krist postavio kamen temeljac novoga, boljega Božjega svijeta. Svijet je to koji tek nastaje, ali mu je Kristovim uskrsnućem zajamčena budućnost. Krist je, stoga, kako piše apostol Pavao, kamen temeljac koji odbaciše graditelji, ali on postade kamen zaglavi; kakvo čudo u očima našim! U riječ Uskrs ugrađena je i poruka o novom poretku koji Vjerovanje izražava riječima: Vjerujem u uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka.