Politička i kulturna povijest Bosne i Hercegovine 
Piše: Dragutin Pavličević
I. OPCI PODATCI

1. Položaj
Bosna i Hercegovina (dalje skraćeno BH), od 1992. je samostalna i međunarodno priznata država triju naroda: Hrvata, Muslimana i Srba. Lezi na sjeverozapadu Balkanskog poluotoka. Granici na sjeveru, zapadu i djelomice na jugu s Republikom Hrvatskom, na jugoistoku s Crnom Gorom, na istoku sa Srbijom (obje u sastavu Savezne Republike Jugoslavije). Granice BH s Republikom Hrvatskom su posljedica osmanlijskih osvajanja u 15. i 16. st. Prirodne granice idu uz rijeke: Savu, Unu, Glinu i Koranu te uz planine poput Plješiviće, Dinare, Orjena.
Za postojanja Rimskog Carstva pripalo je ovo područje provinciji Dalmaciji, a sjeverni rub Panoniji. Kad je Carstvo bilo podijeljeno 395. g. pripao je sadašnji prostor BH zapadnom dijelu Carstva, a od 6. st. drže ga s prekidima Bizantinci do 1180. godine.
S obzirom da je rijeka Drina (koja danas čini granicu prema Srbiji) bila stoljećima granica Zapadnog i Istočnog Rimskog Carstva, zatim bizantsko-grkoistočnog i rimokatoličkog svijeta, dakle dviju najpoznatijih europskih kultura i civilizacija, možemo zaključiti da je i današnja BH pripadala i gravitirala europskom Zapadu. Tako je bilo sve do osmanlijskih osvajanja u 15. i 16. st. kad traje islamsko-azijska agresija i s njom nametnuta civilizacija.
Već i površan pogled na zemljovid pokazuje da BH s Hrvatskom cine jednu zaokruženu geopolitičku cjelinu, da doline svih njenih rijeka vode prema sjevernoj i južnoj Hrvatskoj, da svi trgovački putovi teze prema Hrvatskoj: jadranskoj obali i lukama, poglavito onaj uz djelomice plovnu rijeku Neretvu.
2. Ime
Nova država je kao i u doba Austro-Ugarske, te druge Jugoslavije zadržala svoje dvojno ime: Bosna i Hercegovina (BH). Većina rijeka nosi imena još iz rimskog razdoblja ili iz razdoblja doseljenja Slavena, odnosno Hrvata. Po jednoj od njih - Bosni - koja je u središtu zemlje i u čijem je gornjem poriječju - Vrhbosni - nastala i formirala se prvotna bosanska državica dobila je današnje ime - Bosna. To je kontinentalni dio zemlje koju od Hercegovine, koja je okrenuta vise prema Jadranskom moru, dijeli vijenac visokih planina. Naziv zemlje Bosne zapisao je prvi put u 10. st. bizantski car Konstantin Porfirogenet, a naziv Hercegovine ili hercegove zemlje nastao je u 15. st. Od dolaska Hrvata u te krajeve nazivalo se to područje Humskom zemljom ili Humom.
U 11. i 12. st. Bosnom se smatrala samo današnja središnja Bosna od Sarajeva do Travnika. U 13. i 14. st. ona se sirila na okolne oblasti koje su uglavnom pripadale hrvatskoj i manje srpskoj državi. Od pada pod osmanlijsku vlast 1463. Bosna je posebna upravna jedinica Osmanlijskog Carstva koja se siri prema sjeverozapadu i to isključivo na štetu Hrvatske (Slavonije i Dalmacije). Do poraza osmanlijske, a po sastavu nasilno islamizirane, pretežito bosanske vojske pod Siskom 1593. okupirana su hrvatska povijesna područja između rijeka Ukrine i Kupe s gradovima kao sto su Jajce, Bihać (gdje su zasjedali hrvatski sabori), Cazin (gdje je bilo sjedište kninske biskupije) pa velik dio Slavonije, Like, unutrašnja Dalmacija s Kninom i drugo. Područje između Vrbasa i Une koje je pripadalo zagrebačkoj biskupiji nazivali s os u 19. st. Turskom Hrvatskom i na njega je u okviru rješavanja istočnog pitanja Hrvatska polagala povijesna (virtualna) prava.
Od 12. do sredine 15. st. Bosna je priznavala vrhovnu vlast hrvatskih ili ugarskih kraljeva, koji su nosili i titulu "rex-Ramae" (kraljevi Rame, tj. Bosne).
3. Teritorij i pučanstvo
Današnja BH kao država zaprema 51.129 km2. Na tome prostoru je prema popisu pučanstva iz 1991. živjelo 4,365.000 ljudi. Islamiziranih muhamedanaca koji su se od 1971. nazivali Muslimanima, a od 1993./4. i Bošnjacima, odnosno Bošnjacima-Muslimanima, bilo je 43,7 posto. Zatim su dolazili bivši Vlasi koji su potkraj 19. st. postali Srbi s 31,4 i Hrvati - katolici s 17,3 posto. Ovdje žive nacionalne manjine: Nijemci, Austrijanci, Česi, Poljaci, Ukrajinci i Slovenci koji su se naselili za postojanja Austro-Ugarske do 1918., te Crnogorci, Albanci i drugi koji su došli za postojanja obiju Jugoslavija. Posebnu skupinu cine Zidovi - Sefardi koji su prognani iz Španjolske i Portugala, a Osmanlijska Carevina ih je naselila u 16. st. u Bosnu, poglavito kao trgovce i obrtnike u Sarajevu i drugim gradovima. Tu živi i romska manjina. Najstarije, autohtono pučanstvo današnje BH cine Hrvati - katolici i veći dio Muslimana - Bošnjaka koji su potomci istog slavenskog življa sto je u početku 7. st. naselilo zapadni dio Balkanskog poluotoka, te im je i etnogeneza nedvojbeno zajednička. Doseljenici uskoro poprimaju kršćanstvo i u početku 9. st. ustrojavaju hrvatsku državu, s dinastijom Trpimirovića. Tek u 13. st. nastaje i bosanska Banovina s dinastijom Kotromanica. Ta bosanska državica nastajala je postupno odvajanjem od Hrvatske. Tako se i njihova Crkva bosanska pomalo odvajala od matične Katoličke crkve. Po dolasku Osmanlija u 15. st. islam su prihvatili pristaše Crkve bosanske, ali i dio Hrvata - katolika. Najveći dio današnjih Srba su potomci neslavenskog, stočarskog življa poznatog pod imenom Vlasi, koji su u osmanlijskim prodorima naseljavani u 15. i 16. st. po Srbiji, Bosni, Hercegovini, Dalmaciji, a otuda kao turski pomoćni odredi upadaju duboko u hrvatski prostor i postaju djelatni sudionici stalnih pljačkaških ratova na području južne i sjeverne Hrvatske. Budući su Vlasi bili pretežito grkoistočne konfesije koja je 1920. nazvana srpsko-pravoslavnom crkvom, oni tijekom 19. i 20. st. primaju srpsko ime i uklapaju se u srpsku naciju, ali ih narod i dalje naziva Vlasi ili pravoslavci.
Moderna nacionalna svijest kod katoličkog, a uskoro i kod islamiziranog pučanstva u BH počela se oblikovati potkraj 19. st. Pod utjecajem nacionalnog preporoda u Hrvatskoj i djelovanja katoličkog svećenstva, poglavito franjevaca, bosanski i hercegovački katolici prihvaćaju hrvatstvo kao nacionalnu odrednicu. Samostalna srpska država, grkoistočna crkva pa i razvoj njihova građanstva, posebice trgovaca, ubrzavaju proces pretvaranja Vlaha u Srbe. U početku 20. st. oni su se izborili za svoju crkveno - školsku autonomiju, a islamizirano pučanstvo za sličnu autonomiju koju su nazivali vakufskom. Nacionalno osvješćivanje kod Vlaha - pravoslavaca teklo je ubrzano, kod katolika mnogo sporije, a kod muhamedanaca taj proces traje već stotinu godina uz velika kolebanja u pronalaženju nacionalnog imena i identiteta. Npr. u početku 20. st. većina se muslimanske inteligencije koji su se ranije nazivali i muhamedancima, opredjeljuje nacionalno kao Hrvati, u parlamentu prve Jugoslavije (tada Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca) su se od 24 zastupnika čak 23 upisala kao Hrvati.
Tijekom II. svjetskog rata znatan broj muslimana podržavao je u početku Nezavisnu Državu Hrvatsku, a poslije rata od 1945. insistira se na izjašnjavanju muslimana poglavito za Srbe, manje za Hrvate. Muslimani se tome protive i uz BH kao jednu od republika zahtijevaju i posebnu naciju. To je prihvatio Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije s Titom na čelu i od sedamdesetih godina 20. st. dopuštalo se i upisivanje Muslimana kao nacije (1971.). Politički se tada agitiralo za nadnacionalno jugoslavenstvo, a BH su posebno isticane kao "Jugoslavija u malom".
Agresija Srbije i Crne Gore, kao i unutarnja pobuna većine Srba u Hrvatskoj i BH, te pomoć koju im je pružala dobro naoružana Jugoslavenska armija u ratu 1991.-1995. u Hrvatskoj i BH bitno su promijenile nacionalnu strukturu i raspored tih triju konstitutivnih naroda koju su dotada uspoređivali s tigrovom kozom. Srbi su se sve vise kretali prema istoku i sjeveru, Hrvati prema zapadu, tj. svaki prema svojim matičnim državama, a Muslimani su se koncentrirali u središnjoj Bosni, oko Sarajeva, Zenice, Tuzle, te na sjeverozapadu, u Bosanskoj krajini (oko Bihaća). Primirje, prekid rata i Sporazum u Daytonu 1995. samo su privremeno zamrznuli posljednje crte bojišta. Bošnjaci i Hrvati kao buduća federacija i konfederacija s Republikom Hrvatskom zadržali su srednje i zapadne dijelove BH, osim Banja Luke i okolice, dijela Posavine od Une do Bosne i dijela istočne Hercegovine, koju drže Srbi.