III. BOSNA I HERCEGOVINA KAO OSMANLIJSKI SANDŽAKA I PAŠALUK (1463.-1878.)

1. Islamizacija pučanstva i teritorijalna ekspanzija (1463.-1593.)
S padom Bosne 1463. nestaje i posebne Crkve bosanske koja je u odnosu na katoličanstvo bila u manjini. Dio njenih sljedbenika prihvatio je islam, poglavito niže plemstvo koje je na taj način zadržalo svoje posjede i povlašteni položaj. Zbog čestih križarskih vojni na Bosnu, pa Žigmundova pokolja cvijeta bosanskog plemstva kod Dobora (1408.) i lakših nameta pod Osmanlijama dobar dio plemstva i seljaštva surađivao je s Turcima-Osmanlijama.
Dio katoličkog pučanstva i plemstva koje nije htjelo prihvatiti islam i osmanlijsku upravu morao je bježati u slobodne prostore u Hrvatskoj, te Ugarskoj, austrijskim zemljama, na područje pod upravom Venecije, pa čak i na Apeninski poluotok (danas su to molizanski Hrvati), u Rim i drugamo. Iako je sultan Mehmed II. el Fatih (Osvajač) obećao franjevcu Anđelu Zvizdoviću posebnu povelju (ahdnamu) kojom se bosanskohercegovačkim katolicima jamci vjerska sloboda, ipak su lokalni age i begovi progonili kršćansko pučanstvo općenito, a poglavito ono rimokatoličko. Palili su i rušili njihove crkve ili su ih pretvarali u džamije (npr. kasnije u Bihaću i dr.). Posebice je bio težak tzv. danak u krvi i odvođenje pučanstva u ropstvo. Uobičajilo se odvođenje dječaka - krcana u Tursku, njihov preodgoj, islamizacija i obučavanje za posebne jedinice osmanlijske vojske - janjičare. Isto tako su odvođene ljepše djevojke za brojne muslimanske hareme.
Od bosanskog kraljevstva je po osvajanju ustrojen poseban sandžakat (okrug) u sastavu Rumelijskog Pašaluka. Na čelu Sandžaka su Obično islamizirani Bosanci čija prezimena podsjećaju na njihovo katoličko, odnosno hrvatsko podrijetlo. Prvi medu njima Isabeg Hranusić utemeljio je Sarajevo, danas glavni grad BH. Osim njega spominju se još i begovi Minetovići, Malkočevići, Borovinići, Mihajlovići, Vranesevići, Juriševići i drugi. Stalne napadaje iz Bosne odbijali su hrvatski plemići i njihova vojska pod vodstvom bana Petra Berislavića koji ih je 1513. porazio kod Dubiće, a zatim 1518. prodro do hrvatskog Jajca i opskrbio ga živežom. Takav herojski podvig ponavljali su hrvatski vitezovi tijekom punih šezdeset i pet godina turske blokade Jajca (1463.-1528.) po nekoliko puta godišnje i nadljudskom hrabrošću a često i svojim životima bezbroj puta potvrdili svoju odanost obrani domovine i europske kršćanske civilizacije. Za sultana Sulejmana II. Hrvatska a također i Ugarska doživjele su teške poraze. Osmanlije su najprije 1521. zauzele ugarski Beograd, 1522. hrvatski Knin, pa pobijedili ugarsko-hrvatsku vojsku na Mohačkom polju 1526. Do 1552. zauzeli su Požegu, Klis i Viroviticu i pomakli granice bosanskog Sandžaka do rijeke Česme u Slavoniji. Ta osvajanja hrvatskog tla nastavljaju se sve do 1592. kad je zauzet hrvatski grad Bihać. Iste godine je ustrojen i Bosanski Pašaluk sa sjedištem u Banja Luci koji je imao osam sandžakata, a svi su oni bili na zauzetom hrvatskom tlu. Iz Bosanskog Pašaluka planirano je i izvođeno osvajanje Siska a zatim i čitave Hrvatske i Slavonije te prodor u austrijske nasljedne zemlje (Kranjska, Štajerska, Koruška).
2. Doseljavanje neslavenskih nomada - Vlaha
S osmanlijskim provalama na područje Bosne, i kasnije Hrvatske, dolazile su kao pomoćne postrojbe sve veće skupine neslavenskih, nomadskih Vlaha (potomaka romaniziranog pučanstva). Osmanlijska uprava naseljavala ih je na pogranična područja gdje su imali ulogu graničara koji su živjeli od četovanja i ratnog plijena. Većina tih Vlaha bila je grkoistočne vjere (kasnije nazvane pravoslavnom), a prihvatila je već jezik slavenske većine. Dakle, bili su iste vjere kao i Srbi, tj. Rasani (Rasciani).
Otkad je 1557. Makarije Sokolović ustrojio posebnu grkoistočnu patrijaršiju u Peci na Kosovu (uz pomoć svoga brata, islamiziranog velikog vezira Mehmed-pase), to istočno kršćanstvo ima u odnosu na zapadno, rimokatoličko, poseban, povlašten položaj u Osmanlijskom Carstvu. Pecka patrijaršija imala je važnu ulogu u okupljanju grkoistočnog življa, u njihovu prodiranju prema zapadu. U 19. st. presudnu ulogu u pretvaranju neslavenskih Vlaha u Srbe ima Pravoslavna crkva. Ona je čuvala i sirila srpske tradicije, uspomenu na srpsku srednjovjekovnu državu koju je, dok su Srbi bili gotovo četiri stoljeća pod Turcima - Osmanlijama, zapravo patrijaršija zamjenjivala.
S obzirom da je patrijarh živio na području Osmanlijskog Carstva, a rimski papa izvan te carevine, njegova grkoistočna crkva je često imala potporu Carigrada, pa je mogla nastupati agresivno prema bosanskim i hrvatskim katolicima. Ceste su pojave prevođenja katolika na grkoistočnu vjeru, rušenje ili prisvajanje katoličkih crkava i samostana, ubiranje crkvenih poreza i od katolika državnih poreza za Osmanlije.
Kad je osmanlijska vlast potkraj 16. i u početku 17. st. počela slabiti Vlasi iznevjeravaju Turke, jer nema vise dovoljno pljačke, pa prelaze u službu Habsburgovaca i Mlečana. Oni ih opet naseljavaju na granicama, ali ovaj put sa zapadne, europske strane tj. na području Hrvatske (Dalmacije i Slavonije).Tu su također kao pomoćne postrojbe na granici sačuvali određene povlastice sve do ukidanja Vojne krajine 1881. godine.
3. Bosanski Pašaluk u doba opadanja Osmanlijske Carevine (1593.-1791.)
Od poraza vojske hrvatskog plemstva na Krbavskom polju 1493. do isto tako teškog poraza osmanlijske sile pod Siskom 1593., za koji su uglavnom zaslužne hrvatske banske postrojbe, vodio se na granicama hrvatskog kraljevstva pravi stogodišnji rat. Od te presudne bitke 1593. koju osmanlijski kroničari nazivaju "godinom propasti", malo-pomalo jenjava snaga njihove dvostoljetne agresije na Hrvatsku i uopće na srednju Europu. Osmanlije sve vise iz napadačkog rata prelaze u obrambeni.
Habsburgovci sa svojim kraljevinama, tj. Hrvatskom i Ugarskom, a uz pomoć i potporu Poljske, Venecije i Svete Stoliće nastoje osloboditi okupirana hrvatska i ugarska područja, potisnuti Osmanlije iz Europe i tako riješiti istočno pitanje. Umjesto njihovih stalnih upada na sjeverozapad i permanentnog "malog rata" na granicama s kršćanskom Europom, sve su češći manji ili veći prodori kršćanske, dakle i hrvatske vojske, na istok, ali i uzbunjivanje pokorenih kršćana tzv. raje u Osmanlijskom Carstvu.
U ratu koji je trajao od 1593. do 1606. zadržali su Osmanlije "status quo", ali su 1663./64. teško poraženi kod Sv. Gotharda od kršćanske vojske, a na području Hrvatske su bosanski pase na vise mjesta potučeni od hrvatske banske vojske. Poslije poraza goleme osmanlijske vojske pod Bečom 1683. i velikog oslobodilačkog rata do mira u Srijemskim Karlovcima 1699. granice Bosanskog Pašaluka vraćene su na desnu obalu rijeke Save i Une.
Teški i nepovoljni uvjeti mira za Osmanlije prisilili su ih da napuste sve krajeve preko Save, Une i Dunava, a to je značilo i nestanak svih bivših Sandžaka. Na tisuće islamiziranih Hrvata i Vlaha morali su prebjeći u Bosnu i Hercegovinu, a oko sto tisuća katolika naselilo je oslobođenu Hrvatsku i Slavoniju. Poslije te etničke i vjerske diobe Sava i Dunav postali su nove "granice" islamskog i kršćanskog svijeta. Još tri puta austrijska je vojska ratovala na tom području, ali nije uspjela bitno pomaknuti postojeće osmanlijske granice. Tako su tijekom 18. st. formirane granice između Hrvatske i Bosne, ali na štetu Hrvatske, jer joj nisu vise nikada vraćena područja tzv. Turske Hrvatske s gradovima poput Bihaća, Jajca, Cazina i drugih. I ne samo to, nego je komunistička Jugoslavija uzela 1946. Hrvatskoj istočni Srijem sa Zemunom, a u zaleđu Bihaća sedam hrvatskih sela koje je Hrvatska dobila mirom u Svistovu još 1791. godine.
4. Doba ustanaka i propast Bosanskog i Hercegovačkog pašaluka (1791.-1878.)
Osmanlijska Carevina slabila je iznutra i istodobno gubila svoje teritorije u ratu protiv Rusije, Austrije i Venecije. Osmanlijski bosanski pašaluk postao je pogranična, nesigurna i najugroženija turska pokrajina. U ratu protiv Rusije i Austrije u 18. st. uspjelo se Osmanlijsko Carstvo na nesreću hrvatskog i drugih južnoslavenskih naroda spasiti, a Napoleonski ratovi u poretku 19. st. spriječili su rješavanje istočnog pitanja i oslobođenje čitavog Balkanskog poluotoka. Međutim, iznutra tu golemu Carevinu nagrizaju ustanci (Srba 1804. i 1815. i Grka 1821. te Rumunja i Crnogoraca) uz pomoć Rusije. Kad se Grčka osamostalila, a Srbija 1830. dobila autonomiju Bosanski i Hercegovački Pašaluk bili su još vise izolirani i okruženi gotovo sa svih strana.
I dok je čitavo Osmanlijsko Carstvo pokušavalo provoditi reforme, bosansko, muslimansko, plemstvo se protivilo uvođenju građanskih sloboda i gubljenju dotadašnjih svojih povlastica. Godine 1832. počeo je pokret za autonomiju Bosne u okviru Turske, ali je njegov voda Husein beg Gradaščević uz pomoć Hercegovačkog plemstva bio potučen. Potpuni slom konzervativnog bosanskog plemstva izveo je 1851./52. poturčeni Vlah iz Hrvatske Omer pasa Latas. Bio je to pravi pokolj muslimanskog begovata sličan onom spomenutom nad katoličkim, bosanskim plemstvom kod Dobora 1408. godine.
Kad je slomljeno muslimansko plemstvo, počeli su ustanci pokorenih krcana, tzv. raje, poglavito na granici s Crnom Gorom koja je sustavno pomagala ustanike. Ustanci su se dizali u istočnoj Hercegovini redom: 1852., 1857., 1862. i posljednji protiv turske vlasti 1875. godine. Svi su oni imali za cilj proširenje Srbije i Crne Gore na Bosnu i rješavanje istočnog pitanja u njihovu korist. Iza tih ustanaka stajale su Rusija i Austro-Ugarska koje su nastojale svaka sa svoga stajališta podijeliti Balkanski poluotok, prva radi osvajanja morskih tjesnaca i izlaza u Sredozemlje, a Austrija i iza nje ujedinjena Njemačka željele su imati BH kao "put prema Istoku"(Drang...).
Ustanak u Hercegovini 1875. započeli su Hercegovački Hrvati, a zatim prihvatili Srbi. U sjeverozapadnoj Bosni digli su se domaći Srbi, a 1876. u rat su na ustaničkoj strani ušle Srbija i Crna Gora, pa 1877. i Rusija kako bi spasila poraženu Srbiju. Dakle, ustankom u Bosni i Hercegovini 1875. započela je velika istočna kriza i konačno rješavanje istočnog pitanja. Osmanlijska Carevina slomila je ustanak u BH, ali je bila vojnički poražena od Rusije i morala je pristati na mir u San Stefanu pa zatim na novi mirovni kongres u Berlinu 1878. godine. Njime su BH dodijeljene kao protektorat Austro-Ugarskoj. Doista, BH su nominalno ostale pod suverenitetom Carigrada. Dio koji je spajao Tursku s Bosnom, tzv. Sandžak, ostao je pod nadzorom Austro-Ugarske kako se ne bi i teritorijalno povezale Srbija i Crna Gora koje otada otvoreno ističu svoje zelje za osvajanjem i podjelom BH. Svoja povijesna prava na BH istaknuo je 1878. i Hrvatski sabor koji je kao i ban I. Mažuranić i čitav hrvatski narod pomagao ustanke. Iz Beča su to odbili uz napomenu kako je Hrvatski sabor prekoračio svoje ovlasti.