IV. BIH POD AUSTROUGARSKIM PROTEKTORATOM - ANEKSIJSKO RAZDOBLJE (1878.-1908.-1918.)

1. Vojničko zaposjedanje BH (1878.)
Austro-Ugarska je na kongresu velesila u Berlinu 1878. dobila mandat da uvede red i mir u BH i ustroji novu upravu. Tako se austrougarskim protektoratom nastojalo riješiti veliku istočnu krizu koja je izbila 1875. ustankom u BH. Međutim, to nije bilo pravo rješenje, nego uzrok novih međunarodnih komplikacija koje će dovesti do aneksije tih pokrajina u sastavu Austro-Ugarske 1908. godine.
U Beču su 1878. očekivali da će ući u Bosnu uz vojničku glazbu. Skupili su nekoliko desetaka tisuća vojnika, uglavnom susjednih Hrvata, Slovenaca, Srba, drugih slavenskih naroda kako bi pokazali da dolazi njima srodna i bliska država, ali se tada žestoko oduprlo muslimansko pučanstvo. Nanijeli su carsko-kraljevskoj vojsci nekoliko poraza i odupirali se tri mjeseca. Tek kad je Austro-Ugarska podigla još veću vojsku, uspjela je uspostaviti svoju upravu u BH.
U zaposjedanju Bosne 1878. poginulo je vise tisuća ljudi, najviše je bilo Hrvata (1250). U Sarajevo, Tuzlu, Banja Luku, Mostar, poslani su stručnjaci uglavnom iz Hrvatske, Češke, Poljske, Slovenije i drugih slavenskih zemalja koji su znali jezik. Na čelu svega bio je hrvatski general u austrijskoj vojsci Josip Filipović, ali je uskoro smijenjen po nalogu iz Budimpešte, a BH su podijeljene između Austrije i Ugarske (kondominij).
Protiv nove uprave ustali su opet Srbi u Hercegovini 1881. i 1882., ali je taj pokušaj spriječen vojnički. Nezadovoljni su bili bosanskohercegovački Srbi koji su nastojali te pokrajine, uz potporu pravoslavne Rusije, pripojiti Srbiji i Crnoj Gori. Nova austrougarska vlast naseljava u BH i druge narode, poglavito Slavene poput Ceha, Ukrajinaca, Slovenaca i Poljaka, te Nijemce koji dolaze kao stručnjaci za otvaranje rudnika, izgradnju željeznica i cesta. U 40 godina nova je vlast znatno gospodarski podigla BH, ali nije riješila agrarno pitanje, jer se bojala oduzeti zemlju muslimanskom plemstvu na koje se oslanjala.
Potkraj 19. st. počinju u BH politička okupljanja na vjerskoj, a to ovdje znaci i na nacionalnoj, osnovi. Muslimani i grkoistočni Srbi se bore za svoju crkvenu i školsku autonomiju, a Katolička crkva 1882. dobiva Vrhbosansku nadbiskupiju sa sjedištem u Sarajevu. bosanskohercegovački Srbi sve se vise povezuju sa Srbima iz Srbije i Vojvodine, a tamošnji Hrvati s Hrvatima iz Hrvatske (Dalmacije i Slavonije).
U želji da BH sto vise izolira od utjecaja iz Zagreba i Beograda austrougarski upravitelj u BH, madžarski povjesničar B. Kallay nameće bosansko ime za jezik i pokušava ustrojiti i novu, bosansku naciju. On odobrava muslimanskim intelektualcima izdavanje lista "Bošnjak" (1891.) koji izlazi pod geslom: "Od Trebinja do Brodskijeh vrata, nije bilo Srba ni Hrvata!" Dakle, pokušalo se od već formirane hrvatske i srpske nacije stvoriti zajedno s muslimanima jednu - bošnjačku naciju. Taj ahistorijski pokušaj nije uspio, a navodimo ga zato sto se na sličnim načelima pokušava i sada (1998.) negirati Hrvatima i Srbima u BH nacionalna pripadnost.
2. Aneksija Bosne i Hercegovine - Sarajevski atentat (1908. i 1914.)
Kad je u Osmanlijskom Carstvu pobijedila mladoturska revolucija, Austro-Ugarska se pobojala da će morati vratiti BH pa je 1908. odlučila te pokrajine anektirati izravno u svoj državni ustroj. To je izazvalo prosvjede Srba i muslimana, ali i oštre istupe država Srbije i Crne Gore koje su prijetile ratom tvrdeći da su BH, tobože, njihove. Naime, srpski političari prema velikosrpskoj teoriji neopravdano su tvrdili kako su svi katolici i muslimani koji govore štokavskim dijalektom pravi Srbi. Srbiju i Crnu Goru je 1908. primirila Rusija, kao njihov zaštitnik, s tvrdnjom kako još nije spremna za rat. Tako je aneksijska kriza oko BH riješena samo privremeno, diplomatskim putem, ali su pripreme za konačni obračun ipak nastavljene.
Kraljevina Srbija je od 1903. vodila otvorenu agresivnu politiku i spremala se za rat i protiv Austro-Ugarske i protiv Turske, jer se nadala da će rušenjem tih dviju velesila ostvariti ideju Velike Srbije koja se tada obično maskirala težnjom za ujedinjenje Južnih Slavena. Srbija je organizirala brojne odbore, tajna udruženja poput četničkog, provodila jaku promidžbu, spremala vojsku. Najprije je Srbija uz pomoć Rusije i malih balkanskih saveznika (Crna Gora, Bugarska, Grčka) ušla 1912. u Prvi balkanski rat u kome je zajednički potisnuta Turska, u Drugom balkanskom ratu (1913.) zajedno sa saveznicima porazila Bugarsku, proširila se na jugu i postala mali hegemon na Balkanu.
Na redu su tada bile BH gdje su, iz Srbije i Crne Gore, radili na osnivanju javnih i tajnih društava i organizacija kojima je jedini cilj bilo rušenje Austro-Ugarske i stvaranje Velike Srbije ("Crna ruka", četnička organizacija). Pod njihovim utjecajem bila je i Mlada Bosna koja je isticala svoj oslobodilački i tobožnji jugoslavenski program. Članovi Mlade Bosne, uvježbani i naoružani iz Srbije, organizirali su 28. lipnja 1914. atentat u Sarajevu. Ubijen je austrougarski prijestolonasljednik Ferdinand i to je bio povod ratu.
3. BH u prvome svjetskom ratu (1914.-1918.)
U tijeku I. svjetskog rata mnogo je građana BH svih triju konfesija bilo unovačeno u austrougarsku vojsku i upućeno na granice prema Srbiji i Crnoj Gori. Osobito je bila jaka koncentracija uzduž rijeke Drine, te "granice" kultura i civilizacija tijekom brojnih stoljeća. U početku rata imala je Srbija početne uspjehe, njena vojska je čak prešla Drinu i upala u istočnu Bosnu. Tada je austrougarska vojska pod vodstvom dvojice generala Hrvata (Sarkotić i Snjarić) potukla Srbe kod Han Pijeska i izbacila ih preko Drine.
Srbija i Crna Gora bile su 1915. ipak vojnički potučene, njihovi državni teritoriji okupirani, a glavnina vojske se preko Albanije i Grčke dokopala solunskog bojišta gdje se uz zapadne saveznike (Francuzi, Englezi) uspjela 1918. s juga vratiti u Srbiju i otud bez otpora ući u Bosnu, Hercegovinu, Hrvatsku, dio južne Ugarske (Bačka, Banat, Baranja) i napokon i u Sloveniju. Srbija je tada, kao jedna od pobjednica u I. svjetskom ratu (iako je doživljavala uglavnom poraze), nastojala sve te zemlje samo priključiti Kraljevini Srbiji i tako ostvariti stoljetnu ideju o Velikoj Srbiji i njenom izlazu na Jadransko more. U tim planovima su BH imale središnje, dominantno mjesto. Te pokrajine, i tada oko 40 posto Srba u njima, trebale su biti most prema Srbima u Hrvatskoj, poglavito na području bivše Hrvatsko-slavonske vojne krajine. Na taj bi se način sav srpski (i crnogorski) narod, dakle pravoslavni živalj, našao u jednoj državi u kojoj bi Srbi bili prvi, najveći i vladajući narod.