V. BOSNA I HERCEGOVINA U PRVOJ JUGOSLAVENSKOJ DRŽAVI I NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ (1918.-1941.-1945.)

1. Prilike u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), odnosno Kraljevini Jugoslaviji (1918.-1941.)
Prije ulaska srbijanske vojske Hrvatska, Bosna, Hercegovina, Slovenija, te Bačka i Banat (tzv. Vojvodina) i Slovenija ustrojile su svoja Narodna vijeća i središnje Narodno vijeće sa sjedištem u Zagrebu. Na temelju odluke Hrvatskog sabora, koji je kao predstavnički organ Kraljevine Hrvatske imao na to povijesno pravo, (29. listopada 1918.) prekinuti su svi dotadanji odnosi s Austro-Ugarskom i proglašena Država Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS) sa sjedištem u Zagrebu, a u njoj su bile sve južnoslavenske zemlje koje su bile u sastavu Austro-Ugarske (Hrvatska, BH, Slovenija i Vojvodina).
Ta Država SHS postojala je kratko vrijeme, sve do nametnutog proglasa njenog ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom (i Crnom Gorom) u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca - SHS 1. prosinca 1918. U toj su državi BH bile središnje područje koje su Srbi na razne načine nastojali izravno uključiti u svoju interesnu sferu, pa su stoga proglasili kako u novoj državi ne postoje narodi-nacije, nego samo tri plemena jednog te istog srpsko-hrvatsko-slovenskog naroda. Bosna i Hercegovina se kao posebne povijesne pokrajine uopće ne spominju, kao ni muslimani kao posebna vjerska ili etnička zajednica.
2. Razbijanje etničkih i povijesnih područja
Do 1921. postojali su neki oblici samouprave u BH, Hrvatskoj i drugim zemljama koje su ušle u Kraljevinu SHS. Tada su ukinute sve zemaljske vlade pa i ona u BH i nametnut srpski ustav koji se nazivao Vidovdanskim. Za njega su glasovali i bosanski muslimani i njihova politička stanka nazvana Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO). Prema Vidovdanskom ustavu provedena je stroga centralizacija vlasti sa sjedištem u Beogradu i u rukama srpske dinastije Karađordjevića. Umjesto dotadanje teritorijalne podjele uvedena je srpska podjela na oblasti od kojih je njih šest bilo i na području BH. Njihova sjedišta bila su u Bihaću, Banja Luci, Travniku, Tuzli, Sarajevu i Mostaru. Prema novoj teritorijalnoj podjeli (1929.) BH su bile opet razbijene između vise Banovina. Bivša banjalučka, bihaćka i dio travničke oblasti činili su Banovinu Vrbasku sa sjedištem u Banja Luci, Drinska sa sjedištem u Sarajevu imala je u svom sastavu istočnu Bosnu, Srbiju do Kolubare, dio bivšeg hrvatskog Srijema i istočne Slavonije, a Primorska sa sjedištem u Splitu imala je u svom sastavu zapadnu Hercegovinu i dio Bosne do Travnika, dok je istočna Hercegovina pripala Zetskoj Banovini sa sjedištem u Cetinju. Bila je to zlonamjerna, velikosrpska podjela historijskih sastavnica bosanskohercegovačkih područja.
Nova podjela na Banovine izvršena je 1931., ali je i po njoj ostalo sve po starom, samo su iz Drinske Banovine sa sjedištem u Sarajevu izdvojen i Srijem i istočna Slavonija i dodijeljeni Dunavskoj Banovini sa sjedištem u Novom Sadu. Iz Beograda se upravljalo s BH kao da je to u potpunosti srpska zemlja. Agrarna reforma provodi se u korist Srba, poglavito sudionika I. svjetskog rata, tzv. solunasa. Razvlašćuju se imanja bosanskih begova koja se uglavnom dodjeljuju Srbima koji su oslonac nove vlasti. Bilo je i pojava socijalnog nezadovoljstva, pa i buna npr. ona rudarska u Husinu kraj Tuzle 1920. Cesti su bili progoni i uhićenja, poglavito Hrvata, muslimana i komunista. Za autonomiju BH zalagala se Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) M. Spahe, te djelomice Komunistička partija. Hrvati, u koje se tada ubraja i većina muslimana, nezadovoljni su tretiranjem nacionalnog pitanja i nepovoljnog položaja Katoličke crkve i islamske vjeroispovijedi.
3. Banovina Hrvatska (1939.-1941.)
Bitne promjene u državnom ustroju Kraljevine Jugoslavije (tako se zove od 1929. godine) zbile su se 1939. kad je kompromisom Beograda i Zagreba nastala Banovina Hrvatska. Tim sporazumom predsjednika jugoslavenske vlade D. Cvetkovića i vode Hrvatske seljačke stranke V. Mačeka BH je bila podijeljena na hrvatski i srpski (nominalno jugoslavenski) dio.
U sastavu Banovine Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu bile su dotadanje Savska i Primorska Banovina (zapravo sjeverna Hrvatska i Dalmacija), zatim čitava Hercegovina od Stolca na zapad: Bosna od Livna do Travnika u srednjem dijelu, te tri posavska kotara: Derventa, Gradačac i Brčko (upravo je to područje u Daytonu dano Srbima iako ih je tu 1991. bilo najmanje). Banovini Hrvatskoj pripao je onaj teritorij u kome su Hrvati činili relativnu ili apsolutnu većinu.
Podjela Jugoslavije na Banovinu Hrvatsku i ostali dio izazvala je nezadovoljstvo Srba, te Srpske pravoslavne crkve koji su bili protiv bilo kakve autonomije Hrvata, ali isto tako i dijela muslimanskog pučanstva koje je bilo za autonomiju BH i protiv podjele tih pokrajina između Beograda i Zagreba. Zbog toga možemo opravdano zaključiti da su se međunacionalni i međukonfesionalni odnosi uoči II. svjetskog rata još vise pogoršali.
4. BH u sastavu Nezavisne Države Hrvatske (NDH) - (1941.-1945.)
Zbog unutarnjih slabosti u travanjskom ratu 1941. porazile su sile Osovine (Njemačka, Italija, Madžarska i Bugarska) u samo 12 dana rata prvu Jugoslaviju i razbile tu prikrivenu velikosrpsku tvorevinu na njene povijesne i etničke sastavnice. Uz pomoć Njemačke i Italije proglašena je 10. travnja 1941. NDH sa sjedištem u Zagrebu, a u njen sastav ušle su i BH na temelju povijesnih, etničkih i kulturoloških razloga. Naime, BH i Hrvatska cine jednu geopolitičku cjelinu, one su bile u sastavu hrvatskog, zatim hrvatskog i ugarskog kraljevstva u srednjem vijeku, a od 1878., odnosno 1908., bile su u istoj državi Austro-Ugarskoj. Osim toga, prometno i kulturološki gravitirale su BH prema zapadu i Hrvatskoj. Velik dio muslimana smatrala se još tada Hrvatima islamske vjeroispovijedi, jer u to doba proces njihovog nacionalnog sazrijevanja i političke integracije još nije bio završen.
NDH - nova država hrvatskog naroda, kako su je nazivali njeni utemeljitelji, obuhvaćala je područje koje je bilo nekoć u sastavu hrvatske kraljevine u doba Tomislava i Petra Krešimira IV., ili, točnije rečeno, djelomice i ono koje je bilo u sastavu kraljevine Bosne u doba Tvrtka . U NDH bila je unutarnja podjela izvršena po županijama sto je bio povijesni hrvatski sustav, odnosno na velike župe koje su nazvane prema imenima upravnih jedinica iz doba hrvatske i bosanske kraljevine. Npr. velika župa Vrhbosna sa sjedištem u Sarajevu, Hum u Mostaru, Usora i Soli u Tuzli, Sana i Luka u Banja Luci, Lasva i Glaz u Travniku, Krbava i Psat u Bihaću, itd. Za glavni grad bila je predvidjela Banja Luka u Bosni kao geografsko srediste čitave NDH. Treba napomenuti da je upravna vlast NDH također razbijala povijesni teritorij BH u podjeli na županije, pa je povezivala i izjednačavala područje uze Hrvatske s bosanskohercegovačkim. Npr. velike župe Gora (Sisak) prelazila je Unu, Livac i Zapolje (Nova Gradiška) i Posavje (Brod) su prelazile Savu i imale vise kotareva na bosanskoj strani.
Zbog velikosrpskog pritiska za prve Jugoslavije (1918.-1941.), ali i zbog tadanjeg osjećaja pripadnosti hrvatskom narodu, odredben broj muslimana u početku je podržao nastajanje NDH, uključio se u njene organe vlasti, u ministarstva, u zapovjedni kadar redovite ali i dobrovoljačke vojske. Budući su u BH kao i u Hrvatskoj postojale jake četničke organizacije potpomagane iz Beograda, oni su osnivanje Banovine Hrvatske, a još vise proglas NDH dočekali s pozivom: "Srbi na okup!" I dok se još nova država nije konsolidirala, počeli s progoni i pokolji Hrvata i muslimana u Hercegovini, u Podrinju (Foča, Cajniće, Goražde), u zapadnoj Bosni (Krnjeusa) i drugdje. Dakle, četničko etničko čišćenje počelo je prije represije organa vlasti NDH.
5. Partizanski pokret
Hrvati i muslimani u BH su se ubrzo samoorganizirani i naoružali kako bi se zaštitili od četničkih nasilja. Vlasti NDH su izvršile novačenje, počele ustrojavati redovitu vojsku i jačati dobrovoljačke (ustaške) jedinice i upućivati ih na ugrožena područja, poglavito u istočnu Bosnu (Podrinje). Četnički istupi izazvali su nepovjerenje i progone Srba uopće, pa je znatan dio pobjegao u Srbiju ili se povukao u planine, a neki su internirani u logore. U njih su upućeni zarobljeni četnici i hrvatski komunisti kao politički protivnici nove države, ali i mnogi nedužni ljudi samo zato sto su pripadali židovskom, romskom ili srpskom etnicitetu.
Njemačka i Italija su tretirale NDH kao svoju satelitsku državu, pa su je podijelili na dvije interesne zone. Italija je u svoju zonu uzela 100-120 km teritorija od obale Jadranskog mora u dubinu, a ostalo otuda do Drine, Drave i Dunava je bilo u njemačkoj ovlasti. Demarkacijska crta te podjele išla je južno od Samobora do Jajca, Bugojna i Goražda na Drini. Dakle, BH su bile podijeljene tako da je zapadni dio Bosne i čitava Hercegovina bio pod talijanskom a ostala Bosna pod njemačkom indirektnom okupacijom. Ta podjela, izravna pomoć koju su Talijani puzali četnicima uz permanentni sukob Srba i Hrvata (i muslimana), te proturječnosti između građanskih političara i stranaka i Komunističke partije Jugoslavije bili su podloga za međunacionalne, međukonfesionalne i socijalne sukobe u BH koji su prerasli u pravi rat, ali ne dviju nego triju strana. To su bile: 1. srpska - koja tezi etnički čistoj BH kao dijelu Velike Srbije, 2. hrvatska - koja nastoji održati te pokrajine kao sastavni dio velike Hrvatske do Drine (s tim da muslimane po podrijetlu smatra Hrvatima), 3. federalistička - (partizanska) koja vidi BH kao autonomnu jedinicu u budućoj federalnoj Jugoslaviji.
Unutarnje sukobe u BH iskoristila je Komunistička partija Jugoslavije (KPJ), koja je 22. lipnja 1941., kad je Njemačka napala SSSR, pozvala svoje članove na ustanak. Poslije teških poraza u Srbiji ujesen 1941. premješta se Glavni štab partizanskih snaga s Titom na čelu na područje BH i tu ostaje sve do 1944. Partizanski pokret podržava većina Srba koji su bili ugroženi, a nisu bili u četničkim redovima, zatim Hrvati (i muslimani) antifašisti, Zidovi i drugi. U BH se stvaraju partizanska oslobođena područja, a potkraj 1942. tu nastaje i tzv. Bihaćka republika gdje se održava i I. zasjedanje AVNOJ-a, tj. prvog partizanskog parlamenta.
Potkraj 1943. u susjednom Jajcu održano je i II. zasjedanje AVNOJ-a koje najavljuje novu Jugoslaviju i stvara njenu prvu vladu. Tako BH postaju ne samo srediste partizanskog pokreta, nego i područje najžešćeg građanskog rata i zariste buduće Jugoslavije. Od 7 protu partizanskih ofenziva koje su vodili Nijemci, Talijani, postrojbe NDH i drugi, šest je bilo na području BH, a najglasovitije su bile bitke na Neretvi, Sutjesci, (1943.), desant na Drvar (1944.) i druge.
6. Nastanak federalne BH
Usporedno s novim organima vlasti za čitavu Jugoslaviju, nastajali su tijekom borbe koju su partizani nazivali Narodno-oslobodilački rat (NOR) i začetci BH kao jedne od federativnih jedinica u okviru druge Jugoslavije. Već u Bihaću potkraj 1942. zaključeno je da se ustrojavaju organi vlasti budućih republika, ali je to odgođeno zbog presudnih bitaka na Neretvi i Sutjesci. Uoci II. zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu potkraj 1943. održano je I. zasjedanje ZAVNOBiH-a u susjednom Mrkonjić-Gradu. Bio je to prvi začetak bosanskohercegovačkog parlamenta koji je na dva iduća zasjedanja donio odluke o BH kao posebnoj republici u toj, drugoj Jugoslaviji.
Potkraj II. svjetskog rata (1944.-45.), kad se raspravljalo u partijskom vodstvu o federalnom ustrojstvu druge Jugoslavije, pokušali su srpski komunisti dobiti u sastav republike Srbije osim Vojvodine i BH po načelu relativne većine stanovništva (oko 44 posto). Na hrvatskoj strani se na temelju povijesnih prava razmišljalo da bi, ako je već Vojvodina ušla u sastav Srbije, BH trebale biti u sastavu Hrvatske. Bilo je i prijedloga podjele kao u doba Banovine Hrvatske 1939. na hrvatski i srpski dio, ali se tome protivila muslimanska većina koja je predlagala kompromisno rješenje o BH kao autonomnoj jedinici, a to znaci posebnoj republici. Tome se mišljenju pridružio i J. Broz Tito i tako je BH na temelju svojih povijesnih i etničko-kulturoloških posebnosti postala posebna republika. Bila je to jedina republika u drugoj Jugoslaviji koja nije imala svoj matični narod, nego dva konstitutivna naroda: Srbe i Hrvate. Muslimani su se mogli po popisu pučanstva 1948. upisati kao Srbi ili Hrvati, a 1953. i kao "Jugoslaveni-neopredijeljeni". Dakle, muslimanima koji su bili pripadnici islamske vjeroispovijedi, nije se još tada davao status nacije, nego se, zbog njihova slavenskog podrijetla i jezika, smatralo kako vjersko obilježje nije bitno te se forsiralo njihovo srpstvo, manje hrvatstvo, a najčešće kompromisno jugoslavenstvo.