VI. BIH U DRUGOJ JUGOSLAVIJI (1945.-1990.)

1. Ustrojavanje BH kao posebne republike (1945.)
Ustrojavanjem BH kao posebne republike i uvođenjem federalizma KPJ je smatrala kako je nacionalno pitanje riješeno. Podjelu Jugoslavije na republike i određivanje njihovih granica smatrali su vladajući komunisti samo privremenim i formalnim pitanjem. Pri određivanju granica BH partijsko se vodstvo držalo povijesnog a ne etničkog načela. Doslovce, oba su ta načela primjenjivana na štetu hrvatskog naroda. Kad je Hrvatskoj oduzeto područje Srijema sa Zemunom kao i Boke kotorske, tada se uzimalo u obzir etničko načelo, a kad je bila u pitanju BH, onda povijesno. Tako se i moglo dogoditi da su općine u zapadnoj Hercegovini, koje su imale gotovo stopostotni broj Hrvata ostale u BH, da je Neum također pripao toj republici. Međutim, istovrsni problem kao i Neum, tj. Sutorina u Bokokotorskom zaljevu, dodijeljen je 1945. Republici Crnoj Gori. Dakle, išlo se za tim da se Hrvatska presječe kako bi BH dobila tobožnji izlaz na more, a tamo gdje je bio njen prirodni i povijesni izlaz prema Herceg-Novom, koga je gradio kralj Tvrtko I., to joj je oduzeto. Isto tako je 7 hrvatskih sela u zaleđu Bihaća oduzeto Hrvatskoj i "dodijeljeno" BH (poslije 1945.).
2. BH kao "Jugoslavija u malom"
Budući su BH bile središnja jugoslavenska republika, da je strateški vrlo povoljno smještena, da je Srbima bila itekako važna kao spoj sa Srbima u Hrvatskoj i da je, napokon, budući bogata rudama (ugljen, željezo, sume, rijeke), bila predodređena za vojnu i tešku industriju, za odsudnu obranu u slučaju napada izvana, ali i kao "talionica" naroda i kultura, kao prototip buduće, "socijalističke" Jugoslavije, Doslovce "Jugoslavija u malom."
Kako bi se to postiglo, moralo se s BH upravljati iz Beograda, izravno iz Centralnog komiteta KPJ s Titom na čelu. Muslimanima nije dano pravo naroda, pa su mnogi kao i brojni Hrvati likvidirani, zatvarani, proganjani ili zbog toga sto su "služili" NDH, ili zbog toga sto su nešto posjedovali, ili bili politički nepodobni. Većina onih koji su bili u vojsci NDH bila je pobijena, a preživjelima je u praksi dano do znanja kako su narod drugog reda. Osobito se nova vlast žestoko okomila na intelektualce, poglavito Hrvate i muslimane, na bivše članove Hrvatske seljačke stranke, te na svećenstvo, poglavito rimokatoličko. Tako su tijekom rata i neposredno po njegovu završetku četnici i partizani likvidirali u BH bez suđenja 221 svećenika i redovnika, a samo u Hercegovačkoj provinciji ubili su 71 franjevaca.
I dok su se u BH sustavno progonili i fizički likvidirali sudionici hrvatskih postrojbi (Hrvati i muslimani), četnici su potkraj rata prešli pretežito u partizane i tako se spasili. Iz BH su brojni Srbi političkim odlukama preseljeni u Vojvodinu, a naseljavani su Srbi i Crnogorci kao učitelji, profesori, policajci, političari i voditelji vojne industrije u koju se Hrvati nisu rado primali kao nepodobni. Srbi u BH su sustavno nametali svoj jezik i ćirilicu, a potiskivali hrvatski jezik kao i pismo latinicu. I u vojnim garnizonima su časnici bili naseljeni Srbi i Crnogorci i tako se pomalo mijenjala nacionalna struktura pučanstva. Ipak, sve to dugoročno nije dalo očekivane rezultate jer su muslimani imali mnogo veći natalitet kao i Hrvati. Pa iako su Hrvati zbog svega toga sve masovnije iseljavali u Hrvatsku, pa i u strane zemlje, jer se u općinama s hrvatskom većinom nije gotovo ništa gradilo, ipak se broj Hrvata do 1971. kretao od 20 do 23 posto, a 1991. pao na 17,4 posto.
Dakle, provodila se sustavno "jugoslavizacija", a zapravo srbizacija BiH, ali su se javljali i unutarnji otpori, poglavito u krajevima gdje su bili brojniji Hrvati i muslimani. Hrvati su postali nacionalno svjesniji i okretali se sve vise prema svojoj matičnoj republici - Hrvatskoj. Muslimani su iškolovali svoju inteligenciju koja je nastojala izaći iz žrvnja hrvatsko-srpskih protimbi i dobiti status ravnopravnog naroda.
3. BH postaje državom u okviru Jugoslavije (1974.)
U BH je poslije II. svjetskog rata izbila i prva prava buna protiv novog socijalističkog uređenja. Godine 1950. pobunili su se muslimani, ali i Srbi i Hrvati na granici zapadne Bosne i Hrvatske. Tu Cazinsku bunu (ili kordunašku, kako su je zvali u Hrvatskoj) ugušila je u krvi policija i vojska i godinama je ta buna držana državnom tajnom.
Budući je 1966. smijenjeno prosrpsko vodstvo u okviru Saveza komunista s A. Rankovićem na čelu, počela su i u BH slobodnija politička razmišljanja. Tomu su pridonijeli slični procesi u Hrvatskoj i drugim republikama. Prvi korak u tom popuštanju bila je odluka Titovog vodstva da se 1971. i islamskom pučanstvu koje se dotad opredjeljivalo kao srpsko, hrvatsko, jugoslavensko ili neutralno, dopusti status nacije. Otada se muslimani pišu kao Muslimani, tj. velikim početnim slovom.
Zbog toga se u popisu pučanstva iz 1971. naglo smanjio broj Srba, Hrvata i Jugoslavena u korist Muslimana (npr. broj Srba sa 42,9 god. 1961. pao je na 37,2, a broj Muslimana u istom razdoblju povećao se sa 25,7 na 39,6). Tada su prvi put Muslimani postali relativno najbrojniji narod u BH i ujedno priznati za jedan od konstitutivnih naroda-nacija u tadanjoj Jugoslaviji.
U želji da djelomice zadovolji nacionalne težnje pojedinih naroda i republika za punijim federalnim odnosima unutar Jugoslavije, Savez komunista je morao popustiti i dopustiti da Savezna skupština u Beogradu donese 1974. novi Ustav prema kojem su svim republikama, pa i BH, priznata prava saveznih država, a to znaci i pravo na odcjepljenje. Bio je to presudan cin na temelju kojega je međunarodno povjerenstvo pravnika europskih zemalja, tzv. Badinterova komisija, na početku 1992. riješila unutarnju krizu Jugoslavije tako da je dopustila odvajanje Slovenije, Hrvatske, BH i drugih republika od Jugoslavije i njihovo priznanje kao samostalnih država.
4. Gospodarski i politički razvoj BH
Od sredine 70-ih godina BH sve vise napreduje gospodarski, kulturno, politički i sportski. Sarajevo postaje velegradom, a u njemu, Tuzli, Zenici, Mostaru, Banja Luci, Velikoj Kladuši podižu se tvornice, kombinati, pravi koncerni koji nalaze svoje mjesto na svjetskom tržištu (Energoinvest, Energopetrol, Agrokomerc, Željezara Zenica i dr.). Do toga napretka došlo je i smjenom starog partizanskog vodstva i dovođenjem novih kadrova na čelu političkih i gospodarskih institucija npr. Hrvat B. Mikulić i dr.).
Vrhunac međunarodne sportsko-političke afirmacije BH bila je Zimska olimpijada 1984. u Sarajevu. U tome je, doista, sudjelovala čitava Jugoslavija, a posebice Hrvatska. Tom je prigodom izgrađeno i modernizirano mnogo toga, bas u Sarajevu i okolici, sto je podiglo samosvijest vodećih struktura BH, poglavito Muslimana. Budući takav razvoj nije odgovarao Beogradu i sve jačoj velikosrpskoj struji unutar Saveza komunista, počela je politička kampanja protiv muslimanskog vodstva s bracom Pozdercima na čelu i tzv. afera Agrokomerc (1987.) u kojoj je smijenjeno vodstvo tog prehrambenog kombinata u Velikoj Kladuši koga je vodio F. Abdić.
Unutar Saveza komunista poslije Titove smrti (1980.) dolazi do raslojavanja na centralističke i federalističke snage. To se zbiva i unutar Saveza komunista BH gdje jaca velikosrpsko opredjeljenje među Srbima, a Muslimani teze ka federalizmu, autonomizmu i reformizmu. Budući je muslimanska struja uz pomoć Hrvata prevladala (N. Duraković), Srbi nastoje iznutra oslabiti republičke institucije BH i preuzeti sve ovlasti nad vojskom i teritorijalnom obranom. Kad je 1987. Srpska akademija nauka izdala svoj velikosrpski projekt, tzv. Memorandum, a 1987. sve ovlasti u Savezu komunista Srbije preuzeo S. Milosević koji je 1989. na proslavi obljetnice bitke na Kosovu najavio izravno ostvarenje velikosrpskog programa, povezali su se opet hrvatski i muslimanski političari u BH pred zajedničkom opasnošću.