VII. BIH POSTAJE SAMOSTALNOM DRŽAVOM - DAYTONSKI SPORAZUM (1990., 1992.-1998.)

1. Slom komunizma - višestranački sustav (1989.-1990.)
Rušenje Berlinskog zida, ujedinjenje Njemačke (1989.), slom komunističkog sustava i kriza višenacionalnih država kakve su bile SSSR, Čehoslovačka i Jugoslavija omogućile su pojavu višestranačkog, demokratskog sustava i u BH kao i u drugim jugoslavenskim republikama (osim Srbije i Crne Gore). Tada se pokazalo da je rješenje nacionalnog pitanja i federalizam u drugoj Jugoslaviji bilo samo fraza, paravan za totalitaristički sustav koji je provodila KPJ s Titom na čelu. Doista, u usporedbi s prilikama u SSSR-u, tobožnji jugoslavenski međusustav, tj. treći put između socijalizma i komunizma, te tobožnja nesvrstanost i politika "bratstva i jedinstva" bili su nešto blaži oblik totalitarizma koji je ipak omogućavao razvoj gospodarstva, ali on nije bio ništa blaži prema demokratskim težnjama i pravom rješavanju nacionalnog pitanja, poglavito kod nesrpskih naroda, a među njima su bas Hrvati i Muslimani bili najbrojniji.
BH je u drugoj Jugoslaviji uzimana kao primjer suživota, etničkog inženjeringa prema jugoslavenstvu kao naciji ili nadnaciji, pa je zato i nazivana, gotovo s ponosom, "Jugoslavija u malom". Međutim, kad se počela raspadati "Jugoslavija u velikom", nije se mogla dugo održati ni "Jugoslavija u malom". Već u ljeto 1990. počeo se raslojavati Savez komunista BH na stranke po nacionalnom načelu. Prvo su Muslimani osnovali Stranku demokratske akcije (SDA), zatim Srbi svoju Srpsku demokratsku stranku (SDS), pa napokon i Hrvati Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ). Potkraj 1990. održani su prvi demokratski izbori u BH i biralo se 240 zastupnika, a izabrano za SDA 87, za SDS 71 i za HDZ 45. Broj osvojenih zastupnika odgovarao je otprilike strukturi pučanstva poglavito za Hrvate, manje za Srbe a ponajmanje za Muslimane koji su trebali dobiti preko 100 zastupnika. U Predsjedništvo BH izabrani su također predstavnici triju najjačih nacionalnih stranaka a za prvog predsjednika izabran je Alija Izetbegović, predstavnik Muslimana kao najbrojnijeg naroda.
2. Srpska Republika - kolebanje Muslimana (1991.-1992.)
I dok su Muslimani i velika većina Hrvata surađivali u nastojanju da održe BH kao jedinstvenu državu triju naroda, SDS u skladu sa svojom stoljetnom velikosrpskom politikom radi na podjeli te države i njenog djelomičnog ili cjelovitog pridruženja Srbiji, odnosno postojećoj "trećoj" Jugoslaviji. SDS tada ubrzano ustrojava svoje lokalne organe vlasti, zatim proglašava pet autonomnih oblasti koje cine srpsku autonomnu paradržavu. Dok se 1991. vodi rat i traje agresija Srbije i Crne Gore na Hrvatsku, dok je izvršitelj tih osvajačkih napadaja Jugoslavenska armija potpomognuta dobrovoljačkim jedinicama iz čitavog srpsko-crnogorskog nacionalnog korpusa, SDA se ne snalazi, misleći kako će je obići taj sukob. Tada Alija Izetbegović izjavljuje kako to nije "njihov rat". Muslimani naivno vjeruju da će ih zaštititi Jugoslavenska armija, pa se ne spremaju za obranu i ne pozivaju svoje časnike i vojnike da napuste tu već sasvim srbiziranu armiju.
Kad je Jugoslavenska armija napustila Sloveniju u tzv. "vikend ratu", kad je zaustavljena i poražena u Hrvatskoj ujesen 1991., povukla se otud sva u BH, u svoja već prije pripremljena uporišta. Tako je BH postala golemi logor prepun ljudstva i vojne tehnike. Pod njihovom zaštitom Srbi u BH bojkotiraju Skupštinu (parlament) BH (9. siječnja 1992.) pa proglašavaju jednostrano Srpsku Republiku, a od kolovoza 1992. i Republiku Srpsku koja je s jednom četvrtinom zauzete Republike Hrvatske (nazvana Srpskom krajinom), trebala biti zapadni srpski etnički bedem. Krajnji velikosrpski cilj je bilo osvajanje čitave BH i Hrvatske do crte Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag i sve to je trebalo biti uključeno u buduću, Veliku Srbiju u trećoj Jugoslaviji.
3. Priznanje BIH i velikosrpska agresija (1992.)
Budući je provođenju velikosrpskih planova najžešći otpor pružen u Hrvatskoj i od Hrvata, nije slučajno da je Jugoslavenska (tada po sadržaju već srpska) armija napala u listopadu 1991. bas najistočnije hrvatsko selo u Hercegovini - Ravno, koje je srušeno a pučanstvo pobijeno ili rastjerano. Predsjedništvo BH s A. Izetbegovićem na čelu nije osudilo taj cin izravne agresije na hrvatski narod u BH. Nakon održanog referenduma (1. ožujka 1992.) u kome se velika većina muslimanskog i hrvatskog pučanstva izjasnila za BH kao samostalnu državu, članice Europske zajednice priznale su je (7. travnja 1992.) kao državu i primile (22. svibnja) u članstvo UN. Hrvatska je odmah priznala BH.
Srpski separatisti i agresori blokirali su vojskom Sarajevo, a uskoro krenuli u otvorenu agresiju s ciljem zauzimanja čitave BH od Drine na istoku do Une na zapadu. Zbog oružane i brojčane premoći, pasivnosti Muslimana i toleriranja srpske agresije od strane europskih zapadnih velesila i UN-a, Jugoslavenska armija, već tada u službi velikosrpskih programa, ostvarila je većinu svojih ciljeva. Zauzeli su velik dio istočne Bosne, istočne Hercegovine, velik dio Bosanske krajine s Banja Lukom, izvršili su etničko čišćenje Muslimana i Hrvata, izveli masovne pokolje i otvorili prve koncentracijske logore. Organizirani otpor su im pružili samo bosanskohercegovački Hrvati koji su već imali ratna iskustva i pomoć iz Hrvatske. Okupljeni su bili oko Hrvatskog vijeća obrane (HVO), tj. vojske bosanskohercegovačkih Hrvata s kojima se u početku borio i odredben broj Muslimana.
4. Zajednički otpor Hrvata i Muslimana agresiji (1992.)
Tek ujesen 1992. u obranu svojih sela i gradova uključuju se djelatnije i Muslimani, poglavito u središnjoj Bosni, u Tuzli i okolici koja je bila prva na udaru nakon osvajanja čitavog Podrinja, dijela sjeveroistočne Posavine i povijesnog grada Jajca. Glavni grad Sarajevo, koga su agresori neopravdano proglasili "srpskim" držali su Jugoslavenska armija i četnici u stalnom okruženju. Tada se već otvoreno provodi genocid i protjerivanje Muslimana i Hrvata u BH. Većina nalazi kao izbjeglice smještaj u Hrvatskoj (npr. 1993. oko pola milijuna Bošnjaka i Hrvata koji su imali najveće gubitke u BH). Niču novi logori i ruse se svi kulturno-povijesni objekti, poglavito katoličke crkve i muslimanske džamije, pa i one koje su bile kulturno-sakralni objekti najviše kategorije, npr. džamija Ferhadija u Banja Luci. Počinjeni su stravični zločini četnika nad djecom, ženama, svećenicima, a kao najgnusniji oblik ponižavanja i sirenja strave izvođena su masovna silovanja žena i nedoraslih djevojčica - Muslimanki i Hrvatica.



Ipak, zajedničkim otporom, boljom organizacijom i poglavito uz pomoć koja je stizala iz Hrvatske ili preko Hrvatske, pa i iz islamskih i drugih zemalja, Hrvati i Muslimani-Bošnjaci (koji su osnovali svoju vojsku), zaustavili su velika srpska napredovanja i donekle stabilizirali bojišnicu do konca 1992. godine.
5. Muslimansko-hrvatski sukob u BH (1993.)
Zajednička obrana Tuzle, Bihaća i još nekih mjesta pokazala je da Muslimani-Bošnjaci i Hrvati mogu uspješno surađivati, ali samo tamo gdje većinu nisu imali ekstremisti, poglavito dobrovoljci iz islamskih zemalja (mudžahedini) koji su zastupali islamski fundamentalizam i vjerski rat (džihad). Kad je u početku srpnja 1992. osnovana krovna organizacija Hrvata u BH nazvana Hrvatskom zajednicom Herceg-Bosne, vodstvo SDA je to tretiralo kao oblik razbijanja središnje, centralizirane bosanskohercegovačke države i pokušaj odvajanja krajeva naseljenih Hrvatima i njihova sjedinjavanja s Republikom Hrvatskom. Otada Muslimani napuštaju hrvatske vojne jedinice, ustrojavaju ciste muslimanske, pa djeluju dvije sasvim odvojene vojske koje se s nepovjerenjem odnose jedna prema drugoj.
Budući su svojom zakasnjelom i neorganiziranom obranom izgubili istočnu Bosnu, Muslimani-prognanici su naselili pretežito srednju Bosnu s namjerom da Hrvate potisnu otud prema zapadu, tj. prema Hrvatskoj. Tada se pojavila prosudba: "Ako smo bili slabiji i izgubili od Srba, jaci smo i potisnut ćemo Hrvate!" Ili: "Srbi nam hoće uzeti teritorij, a Hrvati dušu!" (tj. vjeru, naciju). Kad se Hrvati nisu i nakon prijetnji i pritisaka s muslimanske strane htjeli povuci sa svojih položaja i iz svojih naselja, počeli su manji sukobi i nesporazumi. Hrvati su se povukli iz svih zajedničkih organa vlasti BH, a u proljeće 1993. počeli su sukobi između Muslimana i Hrvata i otvoreni rat u srednjoj Bosni, u Mostaru, u poriječju rijeka Neretve i Rame. U iniciranju tih sukoba imale su važnu ulogu i inozemne tajne i vojničke službe i sredstva obavještavanja, poglavito iz Srbije.
6. Smirivanje sukoba Bošnjaka-Muslimana i Hrvata (1994.)
Tek kad se vidjelo da međusobni sukob dvaju ugroženih naroda- Muslimana-Bošnjaka i Hrvata - žrtava velikosrpske agresije ide na ruku napadaču, sukobi između njih počeli su jenjavati, a posve su zaustavljeni izvana, poglavito posredovanjem SAD-a i predsjednika Clintona. Najprije je sklopljen ugovor u Washingtonu (18. ožujka 1994.) i ponovo uspostavljena suradnja Muslimana (Bošnjaka) i Hrvata, a zatim utemeljena federacija tih dvaju naroda i predviđena konfederacija između Republike BH i Republike Hrvatske. Kao pilot - projekt zbližavanja u gradu Mostaru, središtu Hercegovine, uvedena je zajednička uprava Europske unije. Tijekom 1995. još se vise poboljšalo sporazumijevanje bosanskohercegovačkih Hrvata i Muslimana-Bošnjaka, kako vojnički, tako i politički. Otada preko Hrvatske ide nesmetana pomoć u BH, a već dotada Hrvatska je primila na stotine tisuća njenih izbjeglica, kako Hrvata tako i Muslimana-Bošnjaka. Hrvatska vojska i HVO izveli su brojne akcije na zapadnoj granici s BH, stalno pomažući opkoljenom Bihaću da ne padne u srpske ruke.
7. Deblokada opkoljenog Bihaća - oslobađanje sjeverozapadne Bosne (1995.)
Hrvatska je vojska u ljeto 1995. u izvanredno uspješno pripremljenim i izvedenim vojničkim akcijama "Bljesak" i "Oluja" izasla na sjeverozapadne i zapadne graniće Bosne i Hercegovine. U akciji "Oluja" oslobođen je mjesecima blokirani Bihać koga su zajednički branili Hrvati i Bošnjaci-Muslimani. Zatim je Hrvatska vojska dogovorno prešla bosansku granicu, oslobodila sjeverozapadnu Bosnu (gradove Drvar, Jajce, Mrkonjić-Grad) i izravno zaprijetila oslobađanjem Banja Luke. Od te uspješne hrvatsko-bosanske oslobodilačke akcije pobunjene Srbe spasile su SAD koje zbog ravnoteže snaga nisu željele potpuni slom srpsko-crnogorskih agresora.
8. Nedjelotvorna zaštita UN
Iako je BH u proljeće 1992. poslije spomenutog referenduma bila priznata kao samostalna i cjelovita država i bila primljena za članicu UN, iako su u nju poslani međunarodni promatrači, zaštitne snage UN-a i humanitarna pomoć, ipak nisu tamošnji Hrvati, Bošnjaci-Muslimani i dr. nesrpsko pučanstvo bili zastiđeni. Otud je izbjeglo oko 700 tisuća Muslimana i Hrvata, najvećim dijelom iz područja koje su okupirali Srbi (Bosanska krajina, Posavina, Podrinje). Ostale su uz Drinu samo neke muslimanske enklave kojima su UN, tobože, jamčile sigurnost, ali nisu uopće reagirale kad su jedinice Republike Srpske pod zapovjedništvom R. Karadžića i generala Mladića zauzele Žepu i Srebrenicu u istočnoj Bosni i izvršile strahovite likvidacije vise tisuća ratnih vojnih zarobljenika, ali i civila (12. srpnja). Sačuvala se samo muslimanska enklava oko grada Goražda na Drini.
9. Daytonski sporazum (1995.)
U studenom 1995. sklopljen je u Daytonu (SAD), sporazum čelnika sva tri bosanskohercegovačka naroda, tj. Muslimana-Bošnjaka, Srba i Hrvata koji je idući mjesec službeno potpisan u Parizu uz nazočnost predstavnika UN-a i zapadnih velesila sa SAD-om na čelu. Prema njemu utvrđeno je da BH opstaje kao cjelovita država koja se dijeli na srpski dio i Federaciju Muslimana-Bošnjaka i Hrvata koje cine jedan entitet, iako su to dva konstitutivna naroda: Muslimani-Bošnjaci i Hrvati. Tom prigodom je učinjen veliki ustupak Srbima kao agresorima i dopušteno im je zadržati čak 49 posto teritorija iako ih je 1991. u BH živjelo samo nešto preko 33 posto. Pitanje grada Brčkog na Savi i koridora, koji spaja istočne sa zapadnim dijelovima Republike Srpske, ostavljeno je za kasnije i to do danas (konac 1998.) nije riješeno. Pitanje pet najvećih gradova riješeno je tako da glavni grad Sarajevo drže Muslimani-Bošnjaci (djelomice Srbi), Tuzlu i Zenicu Bošnjaci, Banja Luku Srbi, a Mostar dijele Bošnjaci i Hrvati. Ako se tome doda da drugih pet gradova po veličini drže Bošnjaci (Bihać, Bugojno, Travnik) te Doboj i Brčko Srbi, onda se može zaključiti da bosanskohercegovački Hrvati, iako imaju gotovo petinu pučanstva, nemaju svoju upravu ni u jednom od 10 najvećih gradova.
U BH su tada ušle zaštitne snage zvane SFOR u kojima je najviše Amerikanaca. Provođenje dogovora u Daytonu preuzeo je Šveđanin Carl Bildt, a sve tri strane unutar BH obvezale su se provesti u djelo sve dogovoreno, poglavito sačuvati mir, omogućiti povratak prognanika i izbjeglica i uspostaviti život u multietničnosti, multikonfesionalnosti i multikulturalnosti prema zapadnim uzorima. Međutim, iako je otada prošlo tri godine, otpori takvom rješenju su sve cesti i brojniji, a pružaju ih sve tri strane. U tome prednjače Srbi koje ne odustaju od priključenja dijela BH Srbiji (Jugoslaviji). Bošnjaci-Muslimani, pak, žele jedinstvenu BH u kome bi oni bili vladajući narod, a dva druga naroda samo manjine, dok Hrvati nastoje, a na to imaju povijesno pravo, sačuvati status ustavnog (konstitutivnog) naroda u toj tronacionalnoj državi.
10. Etnički zemljovid BH - "tigrova koza"
U Europi ne postoji toliko naroda, vjerskih zajednica, jezika i kultura na tako malom prostoru kao u BH. To je posljedica prodora Osmanlija u Europu i islamizacije koja je najviše uspjeha imala na području tih pokrajina, te današnje Albanije, Kosova i Sandžaka. I dok je na području Srbije, Bugarske, Grčke (i u 17. st. u Madžarskoj i dijelu Hrvatske) izvršena kršćanska rekonkvista i potisnuti Osmanlije-muslimani, odnosno riješeno istočno pitanje, to se u BH, u Sandžaku na Kosovu i u Albaniji nije zbilo.
Zbog toga postoje danas u Europi samo dvije države: Albanija i BH, odnosno jedna pokrajina Kosovo, koje imaju muslimansku većinu pučanstva. Međutim, dok Albanci islamske vjeroispovijedi žive uglavnom u kompaktnim skupinama, Muslimani-Bošnjaci su razasuti po čitavoj BH i najgušće su naseljeni bas u pograničnim krajevima, na zapadu prema Hrvatskoj (Bosanska krajina) i na istoku prema Srbiji (do 1992. dok ih nisu Srbi protjerali ili pobili). Isto tako su Srbi pretežito živjeli na zapadu, Hrvati na jugozapadu, središnjoj i sjeveroistočnoj Bosni, a u gradovima pomiješano. Stoga možemo slikovito govoriti o BH kao "tigrovoj kozi" koju pokazuje etnički (i vjerski) zemljovid te zemlje.
11. O mogućnostima cjelovite, multietničke BH?
Na europskom Zapadu i u SAD obično se smatra kako je BH živjela stoljećima u idealnoj multietničkoj, multireligijskoj i multikulturalnoj zajednici. Međutim, prostost te zemlje koja je tek 1992. prvi put u novijoj povijesti postala nominalno samostanom državom govori suprotno, a to pokazuje i ovaj kratki pregled. Naime, u doba Osmanlija postojala je jaka središnja vlast u kojoj su samo muslimani bili u položaju slobodnog puka, a druge dvije vjere, poglavito Katolička zajednica, bile su u položaju raje, tj. bespravnog življa. Od 1878. do 1918. kad je BH bila pod protektoratom ili u sastavu Austro-Ugarske koja se oslanjala na katoličko i djelomice muslimansko pučanstvo, Srbi su bili nezadovoljni i tražili da se BH sjedini sa Srbijom. Red između stanovništva triju vjera držala je također jaka austro-ugarska centralna vlast.
U vrijeme prve jugoslavenske države (1918.-1941.) povlašteno je bilo srpsko (i crnogorsko) žiteljstvo, dakle ono pravoslavne vjere. U doba II. svjetskog rata, za postojanja Nezavisne Države Hrvatske (1914.-1945.) favorizirano je pučanstvo katoličke i islamske vjeroispovijedi koje se tada u glavnom smatralo Hrvatima i bilo ugroženo od četnika, a kasnije djelomice i od partizana. U drugoj, komunističkoj Jugoslaviji (1945.-1990.) indirektno se daje prednost Srbima (i Crnogorcima), od muslimana samo onima koji su bili sudionici partizanskog rata, članovi Komunističke partije, odnosno projugoslavenski ili prosrpski orijentirani. Hrvati su tada opet tretirani kao i u Osmanlijskom Carstvu, a to znaci najnepovoljnije od sve tri etničke zajednice u BH. Rijetki su postigli najviše položaje, nametan im je kompleks kolektivne krivnje za držanje u II. svjetskom ratu, nisu imali svojih etničkih, jezičnih, kulturnih, i drugih prava, pa i tamo gdje su imali većinu nastojalo se to poništiti posebnim, umjetnim granicama općina ili kadrovskim rješenjima na njihovu štetu. Zbog toga su bas Hrvati bili narod koji je najviše iseljavao iz BH.
Poslije sloma komunizma i raspada druge, samo po imenu federativne Jugoslavije (1990.), dakle kad više nije bilo jake centralne vlasti kao u tursko, austrijsko, jugoslavensko doba, opet su na površini izbile sve kulturološke, civilizacijske, konfesionalne i etničke suprotnosti i stoljetne mržnje i zavade. Sve je to pokrenula srpsko-crnogorska agresija na Hrvatsku pa zatim na Hrvate i Muslimane u BH (1991. 1992.), a iza svega je stajala stoljetna težnja Srba do konačno ugrabe BH kao, tobože, svoju zemlju. Otpor najprije Hrvata a zatim i Muslimana, pa sukob ta dva naroda kao žrtava agresije (1993.), doveo je opet kao i u doba II. svjetskog rata do međusobnog sukoba triju naroda, samo ovaj put nije bilo četvrte, kompromisne, partizanske politike koja je na bazi oslobađanja od neprijatelja i obećanog federalizma vodila ka pomirbi svih strana, a preko nje, zapravo, uspjehu svoje komunističke revolucije.
12. I opet protektorat
Mir u BIH, zapravo prestanak otvorenog rata, mogle su opet donijeti samo jake vanjske sile. Kad tu ulogu nisu mogli odigrati europski politički savezi, nastupile su UN, odnosno SAD s Daytonskim i drugim sporazumima. Dogodilo se opet ono sto s e već na neki način zbivalo i u doba velike istočne krize 1875.-1878. kad su u Berlinu velesile dale mandat Austro-Ugarskoj da održava red u tom eruptivnom području, dakle protektorat. Zbilo se ono sto je prije vise od stoljeća rekao hrvatski ideolog i političar Ante Starčević Naime na prijedlog da se BH daju vanjski čuvari (protektori) on se upitao "A tko će čuvati te čuvare?". Odnosno, dokad će ti čuvari moći i htjeti o svom trosku održavati red i sprječavati novi rat?
Naime, postdaytonska BH je na papiru jedna država, u njoj su dva entiteta, tri entiteta (naroda), četiri-pet uprava, dva pisma, tri jezika, za tri konstitutivna naroda koji se, nažalost, ni o čemu ne mogu normalno razgovarati, a još manji dogovoriti. Tu su na uskom prostoru pomiješane tri ponajveće svjetske religije, a to znaci isto toliko kultura i civilizacija, vise vlada, nacionalnih simbola, vise od tri upravna središta i još mnogo toga raznorodnog sto se teško usklađuje usprkos nastojanjima koja dolaze uglavnom sa strane, iz Europske zajednice, iz SAD-a i Ujedinjenih naroda (UN).