KULTURNA I PRIRODNA BAŠTINA NA PODRUČJU BOSNE I HERCEGOVINE

1. Spomenici materijalne kulture
Na području današnje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu skraćeno BH) postoje brojna arheološka nalazišta iz svih razdoblja ljudske povijesti o kojima smo već nešto rekli u pregledu povijesti, a ovdje ćemo istaknuti samo ono najvažnije, poglavito iz kulturne povijesti. U pećini koja se naziva Badanj, nedaleko od Stolca u Hercegovini, otkriven je prvi crtež paleolitskog čovjeka u BH. Takvih nalaza crteža, za koji se pretpostavlja da je star oko 10 tisuća godina, malo je i u europskim razmjerima. Otkrivena su brojna nalazišta i iz mlađih razdoblja, a među njima najpoznatija su Butmir kraj Sarajeva gdje su nadjene lijepe figure, vaze, keramika, pa Glasinac sa tumulusima iz željeznog doba, ostaci sojeničkog naselja u Donjoj Dolini na Savi i dr. Tu su i ostaci života brojnih ilirskih plemena, Kelta, Grka, Rimljana, Avara i naravno, Slavena, poglavito Hrvata.
Budući se teritorij današnje BH nalazi na zapadnom, rimskom području Carstva, ali da se razvijao i pod utjecajem istočne, grčke, odnosno bizantske kulture, tu postoji raznolikost oblika života, gospodarstva, graditeljstva i uopće u cjelokupnoj kulturnoj baštini. Rimski ostatci su u Mogorjelu, Brezi, Ilidži.
To naslijede djelovalo je i na slavenske doseljenike, poglavito Hrvate, koji već na ruševnim, ali nazočnim temeljima Rimskog Carstva, stvaraju svoju vlastitu, autohtonu kulturu, naravno u skladu s njihovim skromnim mogućnostima i iskustvom.
U BH je broj spomenika kulture mnogo manji nego u susjednoj Hrvatskoj. Prvo zato sto je mnogo toga iz predturskog razdoblja uništeno u brojnim ratovima, drugo zato sto se mnogo toga gradilo u drvu a manje u kamenu. Drvene građevine nisu izdržale brojna stoljeća i još brojnije požare. Tu, Međutim, postoje neke osobitosti kakvih nema u drugim zemljama ili u mnogo manjem broju. To su poglavito nekropole stećaka (mramor), srednjovjekovnih kamenih nadgrobnih spomenika s natpisima, ukrasima i znakovima. Podižu se od 12. do 15. st. a taj običaj nestaje u doba osmanlijske okupacije BH. Smatra se da ih ima oko 50 tisuća, a nalaze se u skupinama od desetak do stotinu, od toga oko 300 ih ima tekstove sto su ih sastavljali dijaci (svećenici). Stećci imaju umjetničku, ali i povijesnu vrijednost, a kao specifičnost obrađeni su u stručnoj literaturi i na stranim jezicima. Treba dodati da stećaka ima i na području Hrvatske, npr. u Dalmatinskoj zagori i okolici Dubrovnika.
U drugu skupinu spomenika materijalne kulture mogli bismo svrstati utvrde koje su nastale u predosmanlijskom razdoblju na području uze Bosne i Hercegovine kao i u tzv. Turskoj Hrvatskoj od Vrbasa (ili Ukrine) na zapad, sto je do 15. i 16. st. bio dio Kraljevine Hrvatske, uostalom kao i tzv. Turska Hercegovina, danas je to njen sjeverozapadni dio. To su npr. utvrde u Počitelju, Vranduku, Jajcu, Kamengradu, Ključu, Tesnju, Maglaju, Gradačcu, Srebrenici, Doboju, Bihaću, Velikoj Kladuši, Buzimu, Bobovcu, Kraljevoj Sutjesci, Mostaru, Doboru, Travniku i drugdje.
U treću skupinu mogli bismo ubrojiti čuvene građevine, poglavito mostove sto su ih za osmanlijske naručitelje podizali uglavnom graditelji i kamenoresci iz hrvatske Dalmacije (tada u sastavu Mletačke Republike), ali i neki islamski graditelji poput majstora Hajrudina koji je podigao čuveni mostu u gradu koji se po njemu i nazvao Mostarom. Drugi isto tako nadaleko poznati most je onaj sto ga je dao bosanski poturica Mehmed pasa Sokolovicć podići na riječi Drini u Višegradu (1566.). Nažalost, prvi je srušen tijekom rata 1993., a drugi i danas stoji kao i manji, slični mostovi u Trebinju, na riječi Zepi, Kozja Ćuprija, i drugi.
U četvrtu skupinu mogli bismo ubrojiti malobrojne građevine podignute za četiri osmanlijska stoljeća. To su poglavito džamije, sahat (sat) - kule, hanovi (gostinjci, danas hoteli, zapravo moteli, odnosno karavan - seraji), a na području Turske Hrvatske i Turske Hercegovine obnovljene su brojne pogranične utvrde, npr. u Ostrošcu, obim Kladušama, Ripcu, Cazinu i drugdje. Među džamijama treba posebno istaknuti sarajevsku, fočansku, banjolučku, Bihačku. Neke od njih, npr. banjolučka Ferhadija (koju su Srbi do temelja srušili kao i većinu katoličkih crkava) bile su samo pregrađene i prilagodbene bivše katoličke crkve kao i ona Sv. Ante u Bihaću. Neki hanovi, naravno modernizirani, zadržali su se i do danas, npr. opjevani Morica - han u Sarajevu. Karakteristične su uze, trgovačke gradske jezgre, tzv. čaršije, npr. Basčaršija u Sarajevu s čuvenom sahat - kulom.
Posebnu skupinu, kao i u Hrvatskoj, cine rimokatolički samostani sa svojim čuvenim knjižnicama, galerijama, muzejima, ljekarnama, učionicama. U srednjoj Bosni glasoviti su samostani u Kraljevoj Sutjesci, Kreševu, Fojnici, Guca - gori, zatim Petričevac i Marija - Zvijezda kraj Banja Luke, Široki Brijeg u Hercegovini, Tolisa i Plehan u Posavini, pa samostani u Sarajevu, Livnu (Gorica), Mostaru i drugdje. U BH se nalaze i tri katoličke biskupije sa sjedištima u Sarajevu koje imaju svoje katedrale, ali one nisu neke veće kulturno - povijesne vrijednosti. Slično se može reci i za pravoslavne manastire koji su uglavnom građeni od 16. st. dalje, ali su skromnih dimenzija i umjetničke vrijednosti. Nisu to manastiri poput onih srpskih i razdoblja srednjeg vijeka, iako su građeni u sličnom, bizantskom stilu. Kulturno - povijesnu vrijednost imaju samo neke fresko - slike bizantskog stila, poglavito one koje su slikali majstori Longin u Lomnici i G. Mitrofanović u Dobrićevu i Zavali.
2. Spomenici pisane i likovne kulture
Malo je naroda u Europi, gotova da ih i nema, koji su doselili na područje Rimskog Carstva, u njegov zapadni dio, a da se nisu romanizirali i utopili u toj višoj kulturi, izgubili svoj jezik a cesto i ime (Franci, Burgundi, Goti, Langobardi). To se, Međutim, nije dogodilo i s Hrvatima koji su primili tečevine te kulture, zatim i krsćanstvo, djelomice pismo (latinicu), ali se nisu nikada asimilirali, nego su, naprotiv, brojne Iliroromane, Avare, Vlahe i dijelove drugih naroda kroatizirali.
Hrvati su već u 12. st. pisali na svom pismu i jeziku, ali treba dodati da su se služili, zapravo, s tri pisma, tj. latinicom, glagoljicom i jednom verzijom ćirilice zvanom bosančica. Jezik kojim su se služili u to doba bio je staroslavenski, tj. ondašnji jezik koji su tada razumjeli svi slavenski narodi. Posebno treba istaknuti da su Hrvati jedini narod koji je ishodio pravo obavljanja svete službe Božje na svom jeziku, a svi ostali su se morali služiti jednim od tada priznatih jezika (latinski, grčki, hebrejski).
U Bosni je od 12. st. nastajala posebna Banovina u sjeni hrvatsko - ugarskog kraljevstva i pod njenim suverenitetom. Ta Banovina, poglavito za bana Kulina (1180.-1204.) nastoji voditi i samostalnu politiku i jačati gospodarske odnose. To se isto odnosi i na hrvatski Dubrovnik koja tada postaje takmac Veneciji i nastoji uspostaviti dobre odnose i s Bosnom, Srbijom, Dukljom, ali i sa svim sredozemnim državama. Kulin s Dubrovnikom 1189. sklapa trgovački ugovor koji govori mnogo o razvoju gospodarskih i trgovačkih odnosa a pisan je hrvatskim jezikom. Sličan je ugovor Tvrtko I. kao ban bosanski sklopio s Dubrovčanima i, kao i Kulin, oslobodio ih svih nameta i carina u svojoj Banovini. Posebno upozoravam na te činjenice u naša doba kad pregovori između Republike Hrvatske i BH oko uporabe luke Ploče i prolaz kroz područje Neuma traje godinama.
S područja zapadne Bosne, odnosno istočne Dalmacije, potječu dva možda najljepša ilustrirana vjerska rukopisa s početka 15. st. Oba su vezana uz ime Hrvoja Vukčića Hrvatinića, splitskog hercega i kneza Donjih krajeva. To su Hrvojev misal i Hvalov zbornik. Prvi je pisan glagoljicom i najljepši je i najbogatije iluminiran glagoljski rukopis s 247 listova na pergameni. Hvalov zbornik pisan je bosančicom, manjeg je formata i s 359 listova, a smatra se najkompletnijim rukopisom Crkve bosanske. Nažalost, original prvoga čuva se u Carigradu, a drugoga u Bologni, ali postoje kopije u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu i u Akademiji nauka BH u Sarajevu. U Zemaljskom muzeju u Sarajevu čuva se Sarajevska hagada, obredna knjiga Zidova - sefarda koja potječe iz Španjolske, vjerojatno iz 14. st. i jedan je od najljepših, bogato ilustriranih rukopisa takve vrste u svijetu. Sva tri navedena rukopisa iznimno su važni dokumenti za proučavanje povijesti umjetnosti srednjovjekovnog razdoblja.
3. Razvoj prosvjete, znanosti i kulture
O školstvu u srednjovjekovnoj Bosni nema podataka, a za Osmanlija postojala su samo vjerska učilišta. Katolička su djelovala u samostanima (Kreševo, Fojnica, Kraljeva Sutjeska), muslimanska uz džamije, tzv. mektebi, a grkoistočne škole se spominju tek u 19. st. Prva srednja škola za muslimane - medresa radila je od 1537., a za katolike u spomenutim samostanima, a za pravoslavne svećenike od 1858. u Zitomislicima. U Sarajevu je otvoreno Sveučilište 1939., pa 1947. a danas rade fakulteti još u Mostaru, Tuzli, Banja Luci i Zenici. Prva akademija znanosti i umjetnosti (JAZU) osnovana je 1866. u Zagrebu kao središnja znanstvena ustanova za sve Južne Slavene, pa se i nazivala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, (danas Hrvatska akademija HAZU). Naučno društvo Bosne i Hercegovine, osnovano 1951., 1966.je proglašeno u Akademijom nauka BH koja i danas djeluje, iako u otezanim uvjetima.
Prva tiskara na području BH utemeljena je 1519. u manastiru u Donjoj Sopotnici kraj Gorazda i u njoj su tiskane tri crkvene (pravoslavne) knjige.
U BH su najbogatije knjižnice franjevačkih samostana, npr. onih u Kraljevoj Sutjesci, Kreševu, Fojnici, Širokom Brijegu, te u pravoslavnim manastirima (Žitomislici, Duzi). Najveća je bila Gazi Husrev - begova knjižnica u Sarajevu osnovana 1537. za potrebe mjesne medrese (muslimanske vjerske škole). Prva znanstvena biblioteka utemeljena je zajedno s čuvenim Zemaljskim muzejom u Sarajevu 1888. za austrougarske vlasti u toj zemlji. U svibnju 1945. osnovana je u Sarajevu Narodna i univerzitetska biblioteka kao središnja bibliotečna ustanova koja usprkos ratnim stradanjima djeluje i danas.
U BH razvoj arhivske djelatnosti kasni i počinje tek potkraj 19. st. Državni arhiv BH osnovan je 1947., a kasnije je promijenio ime u Arhiv BH koji i danas djeluje kao državni arhiv. Osim državnih arhiva u Hrvatskoj i BH postoje i regionalni, pokrajinski, županijski i gradski arhivi, a među njima su u europskim razmjerima poznati posebice Povijesni arhivi u Dubrovniku, Zadru i Splitu koji čuvaju brojne spise o prošlosti Hrvatske i hrvatskog zaleđa, tj. BH i drugih zemalja na Balkanskom poluotoku.
U BH povijest kazališnog života nije dovoljno ispitana, ali se zna da je na dvorovima vlastele bilo glumaca i putujućih skupina, npr. iz Dubrovnika. U osmanlijskom razdoblju postojalo je istočnjačko pučko kazalište zvano karađoz koje se npr. u Sarajevu održalo sve do 20. stoljeća. Od sredine 19. st. počinju s radom hrvatske i srpske diletantske skupine koje vode učitelji, svećenici, a dolaze i slične i iz Hrvatske i Vojvodine. Tek potkraj 19. st., za austrijske vlasti, od 1881. postoji i njemačko kazalište u Sarajevu, u Tuzli se 1898. osniva prvo "narodno pozorište" u BH, a 1913. u Sarajevu Zemaljsko narodno kazalište,od 1919. Narodno pozorište, (od 1941. do 1945.) naziva se Hrvatsko državno kazalište, a od 1945. Narodno pozorište. Godine 1949.-1950. počinju s radom i kazališta u Mostaru, Tuzli i Zenici.
Najstariji javni muzej u BH je Zemaljski muzej u Sarajevu koji je utemeljen 1888. godine. Njegova arheološke, etnografske i prirodnjačke zbirke uživaju veliki ugled u europskim razmjerima. Danas u BH postoji desetak regijskih, vise gradskih i nekoliko memorijalnih muzeja.
U BH je središnja Umjetnička galerija u Sarajevu (1946.), a ima svoje podružnice u Banja Luci, Mostaru, Zenici i Tuzli.
4. Jezična kultura
Prije obrade suvremene jezične problematike na području današnje Bosne s Hercegovinom treba podsjetiti na nekoliko činjenica: 1. da je samo hrvatski jezik, odnosno njegova tadanja staroslavenska varijanta, imala pravo služenje mise i drugih crkvenih obreda na svom jeziku, te da su se na ovom prostoru rabila i tri domaća pisma: glagoljica, bosančica i ćirilica. 2. da je tijekom 16. st. a i nešto kasnije hrvatski jezik (crovata lingua) bio vojnički i diplomatski jezik od Beča do Carigrada i da su ga govorili "svi Turci, a napose ratnici" (M. A. Pigafetta). 3. da je ikavski govor, koji je poglavito hrvatsko narječje, bio uobičajen u čitavoj BH od Jadranskog mora do Drine, te da su se istim jezikom služili i okolni krajevi kao Dalmatinska Zagora, Lika, Slavonija, dakle jedno zaokruženo područje, čitava današnja BH i rubni dijelovi Hrvatske. Do dolaska Vlaha, današnjih Srba, nije se znalo za ijekavicu, pa je postojala samo Kraljeva Sutiska (ne Sutjeska), Tintište (ne Tjentište), kameni spomenik mrtvima se "usicao" u kamen (stećak) i nazivao "biligom" (ne biljegom). I dalje: 4. da je rimski papa Urban VIII. godine 1623. naložio svim katoličkim samostanima da otvaraju katedre već uobičajenih crkvenih jezika, (i arapskog) ali uz njih obvezno i ilirskog, a to znaci hrvatskog jezika. To se odnosilo na samostane ali i sveučilišta s obje strane Alpa, dakle od Salamanke i Valencije u Španjolskoj, do Pariza, Kölna, Beča, Bologne, Padove itd. 5. Hrvatsko ime za jezik i pučanstvo bilo je uobičajeno po čitavoj BH, pa npr. brojna današnja prezimena koja nose Bošnjaci-Muslimani podsjećaju na nekadanju etničku i vjersku (katoličku) pripadnost. To su plemići: Hrvatinići, koji su bili katolici i gospodari Donjih krajeva, pa Hrvačići, Hrvići, Hrvo, Hrvičić, Hrvatović, Hrvati, te Rustem - pasa Hrvat, pa u pjesmi Hrvo - barjaktar, Hrvatska djevojka, a da i ne govorimo o nazivima sela i zemalja poput: Hrvati, Hrvatovići, Hrvatsko brdo, Hrvatske njive. Narodne pjesme iz 17. st. govore o Livnjacima kao Hrvatima, tu su i "hrvatski timari", Rama je u Gornjoj Hrvatskoj, itd.
U Republici Hrvatskoj službeni jezik je hrvatski, a u BH postoje, zapravo, tri jezika i tri književnosti. To su hrvatski za Hrvate, bošnjački za Bošnjake - Muslimane i srpski za Srbe. Hrvatski i srpski su stari jezici, a bošnjački je u nastajanju i čini jednu sredinu između hrvatskog i srpskoga, ali uz brojne lokalne izraze tursko - arapskog podrijetla. To je, u biti, nastavak do 1990. službenog srpsko - hrvatskog jezika s kojim su se služile sve političke, republičke i kulturno - prosvjetne institucije u bivšoj BH kao jednoj od 6 republika isto tako bivše SFR Jugoslavije.
Ako uzmemo u obzir leksik (rječnik) onda je taj novoustrojeni bošnjački jezik bliži srpskom, a ako gledamo na izgovor, tj. ijekavsko narječje (dijalekt), onda je blizak službenom hrvatskom jeziku (ali i govornom jeziku hrvatskih i bosansko - hercegovačkih Srba). Ta dvojnost nastala je tijekom 45 godina spomenute, druge Jugoslavije, kad je sustavno nametan srbijanski leksik i ćirilica putem savezne uprave, vojske, Komunističke partije, policije, škole, iako dotada ni jedno ni drugo nije bilo uobičajeno u BH. Naime, po austro-ugarskom zaposjedanju BH 1878. je većina novih činovnika, učitelja, knjiga, udžbenika dolazila iz Zagreba i Hrvatske. U prvoj, monarhističkoj Jugoslaviji (1918. do 1941.) je počelo sustavnije nametanje srpskog jezika, ćirilice, zakonskih akata, udžbenika i dr. iz Beograda i Srbije, naravno uz zdušnu pomoć bosanskohercegovačkih Srba, njihovih stranaka i društava. Ipak, rezultati nisu bili osobiti, a i ono sto je učinjeno na srbizaciji jezika, odstranjeno je u doba Nezavisne Drave Hrvatske (1941. - 1945.) kad je opet uveden hrvatsko jezik i pravopis. Hrvatski jezik prihvaćali su, naravno, Hrvati u BH, a sve do 1945. i velik dio bošnjačko - muslimanske inteligencije koja je bila prozapadno, europejski orijentirana i smatrala se Hrvatima islamske vjeroispovijedi. Među njima bilo je mnogo uglednih begova i aga, školovanih ljudi, npr. Savfet beg Basagić, Alija Nametak, Hasan Kikić, Hamdija Kresevljaković, a u novije vrijeme Mehmedalija (Mak) Dizdar i drugi. I danas postoji jedan broj članova islamske vjerske zajednice koji se smatra Hrvatima. Međutim, BH ne bi bila "mala zemlja golemih razlika" kad ne bi postojale i iznimke. Npr. nobelovac Ivo Andrić, po rođenju i uvjerenju Hrvat i katolik, smatrao se srpskim književnikom iz Bosne, a rođeni musliman Mehmedalija (Mesa) Selimović, smatrao se Srbinom. Život sefardskih bosanskih Zidova afirmirao je u svojim slikovitim pripovijestima Izak Samokovlija.
Dio hrvatskih jezikoslovaca prihvaćao je do konca 19. st. Karadžićevu polaganu srbizaciju hrvatskog jezika. Bila je to struja tzv. vukovaca koja je smatrala da su hrvatski i srpski jedan jezik, da ga treba sto vise izjednačiti, ali na štetu hrvatskog jezika, poglavito onog kajkavskog i čakavskog narječja hrvatskog jezika. Vrhunac tih nametanja bio je tzv. Novosadski dogovor 1954. gdje zaključeno, pod političkim pritiskom iz Beograda, da su hrvatski, srpski i crnogorski jedan jezik (Muslimani, odnosno Bošnjaci se ne spominju), ali se to odnosilo i na njih. Uskoro je izdan Pravopis hrvatsko-srpskog, odnosno srpsko-hrvatskog jezika, pa pokrenut Rječnik, ali je izašao u Hrvatskoj samo do slova K i tada je napušten, jer se shvatilo da sve to vodi postupnoj srbizaciji hrvatskog (ali i onog miješanog jezika kojim se govorilo tada u BH).
Od raspada Jugoslavije 1990. postoje u praksi novih država četiri službena jezika: hrvatski, srpski, bošnjački i, uvjetno govoreći, crnogorski.
5. Hrvatska i bosanskohercegovačka književnost
Početci hrvatske narodne i umjetničke književnosti dosežu u duboku prostost, a prvi pisani spomenik, zapravo početak hrvatske književnosti, čini Bašćanska ploča iz 1105. godine. Jedna od posebnosti hrvatske književnosti je činjenica da je od početaka do danas bila dijalekatski trovrsna, štokavska u Slavoniji, kontinentalnoj Dalmaciji, Bosni, Hercegovini i Dubrovniku, kajkavska u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (Zagreb i sira okolica), i čakavska uzduž Jadranske obale od Istre, Primorje do blizu Dubrovnika.
Prvi spomenik pismenosti, zapravo književnosti na području BH je Humačka ploča (Humac kraj Ljubuškog) iz 10 st. ili početka 11. To je utemeljiteljski zapis u crkvi "a zida ju Krsmir... i žena jega Pavica". Osnovni tekst pisan je ćirilicom s primjesama glagoljice i tezi prema bosanskoj ćirilici, nazvanoj bosančica, stoljećima temeljnim pismom u BH, kojim su se služili i svi oni koji su bili u dodirima s njom, poglavito Dubrovčani, dalmatinski gradovi i drugi. Sačuvano je i nekoliko odlomaka iz 11. do 13. st., a zatim slijede spomenuti Hrvojev misal i Hvalov zbornik. To su nabožni tekstovi bosančicom, a pripadaju Crkvi bosanskoj, a Radosavljev zbornik i Miroslavovo jevanđelje pravoslavnoj. 
U hrvatskom prijepisu Ljetopisa popa Dukljanina, tj. u Hrvatskoj kronici je dio nazvan Trebinjski ljetopis iz 11. st. koji po sadržaju pripada prostoru BH, kao i u Orbinijevu djelu Il regno degli Slavi (O kraljevstvu Slavena) gdje se nalaze odlomci izgubljenih bosanskih kronika. Tu su i epigrafski natpisi na stećcima, posebnim nadgrobnim spomenicima, npr. u Radimlji kraj Stoca, pa u blizini Visokog, Zeniće, Trebinja. Ti zapisi nemaju samo religijsku nego i svjetovnu odrednicu sto je posebnost toga područja.
Za 4-stoljetne osmanlijske okupacije postoje uglavnom tri, (uz sefardsku) četiri književna kruga. Početak, a ujedno i vrhunac hrvatske književne tvorbe su djela Matije Divkovica (1563.-1631.). On je bio ne samo suvremenik B. Kasica, nego je za BH značio u jezikoslovnom pogledu gotovo isto. Od njega počinje franjevačka književnost BH koja završava potkraj 19. st. a najvažniji su joj pisci iza Divkovica F. Lastrić, I. F. Jukić te potkraj 19. st. fra Grgo Martić. Divkovićeve propovijedi i druga djela, uporaba narodnog jezika, njegovo obogaćivanje, jezično - pravopisni pokušaji, uključivanje dotadanje cjelokupne hrvatske jezične tradicije u svoje djelo, najava su pretpreporodnih i preporodnih reformi u doba biskupa Vrhovca i Lj. Gaja.
Začetke povijesnih rasprava na području BH možemo nazrijeti kod franjevca Filipa Lastrića (1700.-1783.) koji je 1765. objavio na latinskom Pregled starina bosanske provincije (tj. franjevačke redodržave Bosne srebrene). Uz Divkovića najkompletniji pisac među franjevcima bio je Ivan Frano Jukić(1818.-1857.) koji je u samo 39 godina života najavio kulturno - politički preporod Hrvata u BH i njihovo čvršće povezivanje s maticom zemljom - Hrvatskom. Pokrenuo je mnogo toga, od školstva do zemljopisno - povijesnih tekstova, prvi časopis (Bosanski prijatelj - 1850.), prvo kulturno društvo Kolo bosansko, prvi putopis i dr. Njegov rad nastavio je Grgo Martić(1822.-1905.) koji je po golemom spjevu Osvetnici, pisanom po uzoru na narodnu pjesmu, poput bosanskog Kačića Miošića, bio slavljen od suvremenika kao novovjeki Homer. Ipak, danas se vise drži do njegovih Zapamćenja, uostalom kao i u Hrvatskoj do putopisa Pogled u Bosnu (1842.) sto ga je napisao Matija Mazuranic.
I BH je imala svoje latiniste, humaniste, poput Jurja Dragisica (1450.-1520.), franjevca koji je pobjegao iz Bosne poslije pada, a zatim studirao i predavao filozofiju u Italiji, na sveučilištima u Pizi i Firenci. Objavio je brojna filozofska djela na latinskom i bio u svoje doba iznimno cijenjeni znanstvenik.
Islamski bosanski krug književnika i znanstvenika stvarao je na četiri jezika, Obično na turskom, perzijskom i arapskom a poneki i na domaćem, bosanskom jeziku svoga doba. Pisali su kronike, poslanice, biografije i pjesme kao npr. Derviš pasa Mostarac u 17. st. koji je pjevao na sva tri istočnjačka jezika. U 16. i 17. st. u Turskoj su se istaknuli kao povjesničari Bošnjaci I. Pećevi i K. Husein, a u 19. st. povijest Bosne na turskom napisao je S. S. Hadzihuseinovic Muvekit.
Pravoslavni srpski književni kruga nije sve od 19. st. dao zapaženije autore. Tada si istaknuo kao pisac i sakupljač narodnog blaga J. Pamucina. Kao povjesničar pisao je mnogo u to doba i Nicifor Ducic, kaludjer, ali od brojnih djela danas imaju neku kulturno - povijesnu vrijednost samo njegovi memoari. Zanimljiv je i kao pisac, političar, socijalist, buntovnik bio Vaso Pelagic, arhimandrit banjolučki (1838.-1899.). Napisao je brojne radove s raznih područja, npr. Istoriju bosansko - hercegovačke bune, antireligiozni spis Umovanje zdravog razuma, Narodni učitelj, itd.
Potkraj 19. i u početku 20. st. književnost u BH pomalo tematski i kakvoćom sustiže hrvatske i srpske pisce. U to doba se ističu među muslimanima koji se smatraju Hrvatima Musa C. Catic, Savfet beg Basagic, među Srbima Petar Kocic, Aleksa Santic, Svetozar Corovic, a među Hrvatima nadareni pjesnik Ivo Andric koji se prvi put javlja 1914. u Hrvatskoj mladoj lirici. Uz njega je i iznimno dobar pjesnik bio Antun Branko Simic, Hrvat iz Hercegovine koji umire mlad (1925.). Veliki pjesnici opus duhovnih pjesama stvorio je Nikola Sop, također Hrvat iz Bosne, kao i pripovjedač Novak Simic, a od islamskih Hrvata Hasan Kikic i Mak Dizdar, te sredinom stoljeća Skender Kulenovic, pa u novije vrijeme Mesa Selimovic (Dervis i smrt), Dervis Susic, a među srpskim piscima iza II. svjetskog rata najčitaniji je bio Branko Copic. Svi su oni, na neki način, stvarali su sjeni gotovo državnog književnika druge Jugoslavije, bosanskog Hrvata po rođenju i odgoju a posebice po životnom, utilitarističkom uvjerenju srpskog književnika - nobelovca Ive Andrića.
6. Narodna kultura
Narodi koji žive na području današnje Bosne i Hercegovine, imaju bogatu narodnu ili pučku kulturu, tradiciju i predaju. To se poglavito odnosi na narodnu, usmenu književnost, glazbu, ples, likovno stvaralaštvo, nošnje, narodni život, pravne norme, sportske igre i drugo.
Veliko bogatstvo, skupljano stoljećima, sačuvalo se i u novije vrijeme zapisano i objavljeno pa je podloga za proučavanje jezikoslovcima, književnim povjesničarima, etnolozima i drugim znanstvenicima. Temeljna podjela te narodne književnosti je na proznu, pripovjedačku te na poeziju - epsku i lirsku, a svaka od njih na mnogo podskupina prema načinu obrade, tematici i sl. Ta književnost koja je nastajala u narodu, a prenosila se usmenom predajom, starija je od pojave tiska, ali je i prije zapisivana u pojedinim kronikama, legendama i crkvenim stivima.
Tijekom 18. st. zbila su se dva događaja koji su pronijeli slavu hrvatske, a može se reci i južnoslavenske narodne pjesme diljem Europe. Prvo je otkriće najljepše balade s ovih prostora Asanaginice, a drugo pojava pisca Andrije Kačića Miosica i njegova spjeva na narodni način Razgovora ugodnog naroda slovinskoga. Naime, talijanski redovnik Alberto Fortis je u svojih 12 posjeta Hrvatskoj i druženju s našim fratrima objavio 1774. djelo Putovanje po Dalmaciji, opisao život pucana Dalmatinske zagore, tzv. Morlaka, objavio u prijevodu lirsku pjesmu - baladu Asanaginicu i potaknuo zanimanje europskih znanstvenika za naše ljude i običaje. Odgovorio mu je svojom knjigom Sinjanin Ivan Lovric o istoj temi, a obje su te publikacije izazvale zanimanje diljem Europe. To poglavlje sa spomenutom baladom prevedeno je na mnoge europske jezike. Preveo ju je na njemački Johann W. von Goethe, a objavio J. G. Herder, pa zatim najpoznatiji europski pjesnici, uključivši i A. Puskina. Iako ta pjesma potječe iz ikavskog Splitskog rukopisa, nastala je u Dalmaciji, a obrađuje život islamskog svijeta u kraju oko Imotskog, (u doba kad je bio u vlasti Osmanlija), tu je pjesmu dva puta redigirao Vuk Karadzić i plasirao je, tobože, kao srpsku narodnu pjesmu. Slično su prošle i pjesme o Jaksicima koje je prvi put objavio M. A. Reljković, a "preuzeo" kao srpsku, opet Karadzić.
među epskim pjesmama najpoznatije su one o dvostoljetnim ratovima protiv Turaka - Osmanlija, odnosno njihovi napadi i obrana, a to su tzv. junačke pjesme. Postoji nekoliko skupova tih pjesama, a to su hajdučke, uskočke, kosovske i dr. Junaci tih epskih pjesama su Ivo Karlović, Ivan Senjanin, banovi Derencin i Zrinjanin, Mijat Tomić, Starina Novak, Jankovići, Mujo Hrnjica, Mustaj - beg Lički, Tale Ličanin, Marko Kraljević, Janko Sibinjanin i drugi. Godine 1756. objavio je franjevac Andrija Kačić Miosic svoj Razgovor ugodni naroda slovinskoga. Europski ugled postigla je ta zbirka činjenicom sto je tri pjesme iz nje preveo na talijanski spomenuti Fortis, a otud Nijemci pa su objavljene u Herderovoj zbirci Narodnih pjesama (na njemačkom).
U BH pjevale su se ili prenosile pjesme s hrvatskog područja, ali su postojali i skupovi junačkih pjesama o krajinskim junacima koji se bore protiv hajduka, uskoka. Nastajale su i lirske pjesme koje su se Obično pjevale uz tamošnju tamburu - šargiju. Pjevale su se i elegične ljubavne pjesme istočnjačkog ugodjaja - sevdalinke koje su se održale do danas. Od 16. st. postoji u BH nearapska književnost pisana arapskim jezikom. To je tzv. alhamijado književnost. Prvi poznatiji tekst te književnosti je Hrvatska pjesma potkraj 16. st. Najpoznatiji tekst te književne vrste je Duvanjski arzuhal (predstavka, prosvjedna pjesma). Uzduž dinarskog gorja, u kraju gdje je danas granica Hrvatske i BH, pjevala se i danas se pjeva uz narodni instrument - gusle aktualna povijesna ili politička pjesma narodnih pjevača guslača. Karakteristični su i duhoviti narodni dvostihovi zvani gange i njoj slične rere. Uzevši u cjelini, narodno umjetničko stvaralaštvo, poglavito pucka pjesma, svirka i ples uz nju, razvijeni su u Hrvatskoj i djelomice u BH kao malo gdje u europskih naroda.
Na području BH postoji tradicija narodne glazbe. To je posljedica preplitanja različitih utjecaja i kultura slavenskog, mediteranskog, balkanskog, orijentalnog i srednjoeuropskog kulturnog kruga. Isto takav utjecaj postoji i na području folklora, glazbala, narodnih plesova, narodnih nošnji, običaja, tradicija. U narodnoj glazbi postoje osjetne razlike među pojedinim regijama u Hrvatskoj kao i u BH, ali isto tako i u pojedinim manjim područjima. 
Isto tako postoji raznovrsnost u nošnji, u njenim bojama i materijalu iz kojih je izrađena. U pravilu postoje velike razlike između ravničarskih dijelova gdje se nošnja izrađivala od lana i konoplje u odnosu na dinarsku i bosansku koja se tkala od vune, a ova opet od muslimanske koja je pretežito od navedenih materijala, ali i od svile. Sjeverni su krajevi u tonalitetu svjetliji, bogatiji bojom, poglavito crvenom, a južni su uglavnom crno - bijeli, kod islamskog pučanstva zeleni i plavi. 
Narodna likovna umjetnost zrcali se ponajviše u izradi narodnih nošnji, drvorezbarstvu, lončarstvu, kovačkoj vještini (kujundžije), kozarstvu, izradi nakita, ukrasa, gradnji kuca, staja; izradi alata, oružja i Slično. Zbog spomenutih raznolikih utjecaja i tu postoji bogatstvo boja, oblika, materijala. Europski su poznate filigranska, zlatarska ili kujundžijska umjetnost u BH. slične, uspjehe postiže i naivna skulptura, u Hercegovini je umjetnički i životno ponajbolje figure radila Sofija Naletilić Penavusa. 
I na području narodnog sporta postoji izvanredno bogatstvo i tradicija. Najstarije je bacanje kamena s ramena, narodno hrvanje, razne pastirske igre na travi, utrke na konjima, borbe bikova, natjecanje kosaca, pa razne igre na konjima, gadjanje kopljima, igre mačevima i Slično. 
7. Glazbena umjetnost
Narodna glazba je po postanku vrlo stara. Prenosila se usmeno, pjevanjem, a početci umjetničke glazbe gube se u tami srednjeg vijeka. Prvi napjevi za crkvene potrebe zabilježeni su u Hrvatskoj u 10. st., a na području današnje BH znatno kasnije. Jedna od posebnosti glazbenog života na ovom prostoru je glagoljaško pjevanje - pojanje. 
Zbog gospodarskih teškoća, političke i kulturne izoliranosti od zapadne Europe razvoj glazbe u BH tekao je vrlo usporeno i s velikim vremenskim zaostatcima. To se, uostalom, odnosi i na sve druge grane umjetnosti, znanosti i kulture uopće. Do osmanlijske agresije i osvajanja Bosne, pa zatim i Hercegovine, bosanska srednjovjekovna država imala je stalne dodire sa srednjom Europom i Italijom, poglavito preko Dubrovnika. U to doba u crkvama samostanima i na dvorovima velikaša, banova i kraljeva postoje začetci glazbene umjetnosti. Prvi izvori o bosanskim umjetnicima, sviračima i plesačima nadjeni su u Dubrovačkom arhivu iz početka 15. st. Herceg Stjepan Vukcic Kosaca imao je na svom dvoru 1442. čitav orkestar frulaša, a u njegovoj oporuci stoji da je imao i orgulje, vjerojatno prve na području BH. O crkvenoj glazbi, poglavito onoj Crkve bosanske nemamo podataka.
Za četiri stoljeća osmanlijske vlasti nemamo također izvora koji bi govorili o glazbenim djelatnostima, osim onih u narodu i među franjevcima. Spominje se samo da je Franjo Bosanac, prebjeg iz Bosne, djelovao u Italiji u prvoj polovici 16. st. Ostavio je iza sebe vise djela skladanih za lutnju i tako ušao u povijest europske glazbe. Međutim, bosanskohercegovački franjevci, školovani uglavnom u Italiji, njegovali su u svojim samostanima u Kraljevoj Sutjesci, Kreševu, Fojnici i Sarajevu i crkvenu glazbu. Spominju se u 17. st. Mato Banjalučanin i u 18. Vice Vicic koji su i skladali crkvenu glazbu i mise.
Kad je po zaposjednucu BH 1878. opet uspostavljena sveza s Europom, naravno preko Hrvatske, odnosno Austro-Ugarske, počinje postupno opet glazbena djelatnost koju vode uglavnom doseljeni Česi, Hrvati i vojnički glazbenici. Zapisano je kako su 1881. u Banja Luci i Sarajevu održani i prvi koncerti, a 1886. je u Sarajevu utemeljen njemački pjevački zbor. Nositelj glazbenog života u BH u prvoj polovici 20. st. bio je Ceh Franjo Matejovsky. On osniva i prvu glazbenu školu u Sarajevu 1908., a vodio je zborove i skladao pod utjecajem bosanske narodne glazbe.
Veći napredak zabilježila je glazbena umjetnost u Sarajevu poslije 1918. kad je osnovana Oblasna glazbena škola i Sarajevska filharmonija 1923. i počeo sustavniji rad sarajevskog kazališta koje je preimenovano u "pozoriste". Od 1928. ono izvodi i operni program. U Banja Luci, koja je postala srediste Vrbaske Banovine, glazbeni život jaca od 1930. kad je osnovano također kazalište. Javljaju se i prvi skladatelji. Uz već spomenutog Matejovskog djeluju i B. Jungic, A. Pardes, J. Majer, I. Demeter. Jungic i Majer skladali su i prve operete u BH.
Glazbeni život u BH postaje bogatiji osnivanjem stalnog opernog sastava u Sarajevu 1946., Glazbene akademije 1955., i Simfonijskog orkestra RTV Sarajeva 1962. I dok su pri osnivanju tih glazbenih institucija uposleni umjetnici uglavnom izvan BH, uskoro su i školovani i domaći kadrovi koji preuzimaju zborove, orkestre, glazbene škole, a počinju objavljivati svoje radove i skladatelji, poglavito oni koji svoje radove zasnivaju na narodnoj tradiciji varoške pjesme, sevdalinke i Slično. To su V. Milosevic, C. Rihtman, M. Spiler, M. Prebanda, M. Stahuljak, A. Smailovic, a za II. svjetskog rata isticao se Oskar Danon.
Iz tog spoja tradicije i modernog razvila se u BH poglavito zabavna glazba koju izvode popularni vokalno - instrumentalni sastavi poput Indeksa, Bijelog dugmeta, Ambasadora i dr.
8. Obavještajna sredstva (novine, radio, televizija) - filmska umjetnost
Prvi list, zapravo časopis, pokrenuo je u Bosni spomenuti franjevac Ivan F. Jukic 1850., a tiskao ga je u Hrvatskoj. Nazvao ga je Bosanski prijatelj. časopis sadržavajući potrebite, korisne i zabavne stvari, a gotova ga je u cijelosti sam popunjavao.
Kad je turska vlada omogućila otvaranje prve tiskare u Sarajevu (1866.) pokrenute su novine Bosna. Zvaničine novine vilajeta bosanskog. Od zaposjednuča BH poslije Berlinskog kongresa 1878. pokrenula je Austro-Ugarska nekoliko novina na njemačkom i jedne na madžarskom jeziku. Hercegovački franjevci izdaju 1884. prvo glasilo tamošnjih Hrvata, a nazvali su ga Glas Hercegovca u Mostaru. Muslimani BH počeli su 1891. izdavati svoj list Bošnjak čiji je moto bio kako tamo žive Bošnjaci, a ne Srbi i Hrvati, da postoji bošnjačka nacija i njen jezik. Toj ideji suprotstavljao se list Bosanska vila. Bosanski Srbi izdavali su od 1881. nekoliko listova (Trebevic, Prosvjeta, Napredak), a tek od 1897. pokrenuli su u Mostaru Srpski vjesnik, pa u Sarajevu 1905. Srpsku riječ. Ti listovi su cesto bili od austrougarskih vlasti plijenjeni jer su uglavnom pisali o BH kao o srpskim zemljama.
Potkraj 19. st. u BH su počela izlaziti dva časopisa koji su stekli ugled i zvan tih pokrajina. To su Glasnik čuvenog Zemaljskog muzeja u Sarajevu od 1889. i njegovi izvještaji na njemačkom jeziku. Godine 1895. pokrenuta je Nada, književni časopis koji je uređivao i Slivije Strahimir Kranjćević, glasoviti hrvatski pjesnik. U tehničkom i sadržajnom pogledu bio je to u to doba ponajbolji časopis na području Hrvatske, BH, a vjerojatno i sire.
Prve radio postaje izvan Zagreba utemeljene su za NDH (1942. u Sarajevu i Dubrovniku, pojačan odašiljač u Banja Luci, u Osijeku 1943.).
Ako se zanemari ono sto je napravljeno za NDH, onda je Radio Sarajevo počelo emitirati u travnju 1945., ali tek 1954., odnosno 1955., priprema samostalne informativne emisije (Dnevnik), odnosno glavne vijesti u 22 sata kad pritisak iz Beograda nešto popusta. Televizija Sarajevo počela je s radom tek u lipnju 1961. kao peti TV centar u tadanjoj Jugoslaviji, kad, je samo 5% njenog pučanstva moglo pratiti te emisije. Tek 1967. mogao je taj TV centar uvesti emisiju "7 dana" i početi pratiti zbivanja u svojoj republici, a u doba popuštanja liberalizacije oko "hrvatskog proljeća" 1971. uvodi i vlastiti Dnevnik. Danas je čitavi informativni prostor BH razbijen na nacionalne novine, radio, TV, te na stranačka glasila. Od bivših novina izlaze rijetke, npr. bivše službeno Oslobođenje, postoji posebna radio - televizijska služba bosanskohercegovackih Srba, kao i Bošnjaka - Muslimana koji su bivše informativne službe BH pretvorile u svoje, a tamošnji Hrvati su se morali osloniti na Zagreb i Hrvatsku, uz novootvoreni TV centar u Širokom Brijegu.
Prvi cjelovečernji film u BH snimljen je 1951., a zvao se Major Bauk, po scenariju B. Ćopića i režiji N. Popovica. Otada je tu snimljeno vise desetaka filmova od kojih su neki dobili i svjetska priznanja, (Kusturićin "Sjecas li se Doly Bell?").
9. Uglednici i znanstvenici novijeg doba
Ako bismo u povijesti BH 19. st. birali najuglednije i najglasovitije ličnosti, onda bismo među muslimanima izdvojili Husein bega Gradasćevica i Omer pasu Latasa, među Hrvatima franjevce Ivana Franu Jukica i Grgu Martica, a među Srbima Vasu Pelagica. Buduci smo o posljednjoj trojici već pisali prije, sada ćemo nešto dodati o prvoj dvojici. Husein beg Gradasćevic (1802.-1833.) bio je jedan od pokretača borbe za autonomiju Bosne u okviru Osmanlijskog Carstva. Bio je vođa ustanka koji se suprotstavio središnjoj vlasti u Carigradu, na Kosovu polju su njegovi Bošnjaci porazili vojsku velikog vezira, ali su secesijom Hercegovaca oslabili, uskoro bili poraženi, a Husein koga je narod slikovito nazvao Zmajem od Bosne, uskoro je umro u zatočeništvu u Maloj Aziji. Time je za duže vrijeme pokopana i njegova ideja o autonomnoj Bosni. Onaj koji je u krvi ugusio taj pokusaj bio je Omer pasa Latas (1806.-1871.), pravoslavni Vlah, odnosno Srbin iz Hrvatsko - slavonske vojne krajine, koji je 1827. prebjegao u Bosnu, poturčio se i uzeo ime Omer. Bio je krajiški narednik a u Osmanlijskom Carstvu došao je do časti musira - maršala i bio jedan od ponajboljih njihovih generala. U Bosni je 1850. brutalno, u krvi, ugušio protureformni pokret i poput onog pokolja kod Dobora 1408., pobio cvijet muslimanskog plemstva.
Dvojica Hrvata rođenih u BH dobila su dosada i Nobelove nagrade. To je književnik Ivo Andrić, rođen u hrvatskoj obitelji u Travniku u Bosni 1892., a živio je posljednjih desetljeća u Srbiji. U svojim ponajboljim djelima (Na Drini ćuprija, Travnička kronika) dao je uvjerljivu, umjetničku kroniku osmanlijske Bosne i Hercegovine. Ovjenčan je Nobelovkom nagradom 1961. kao prvi pisac iz tadanje (druge) Jugoslavije. Drugi nobelovac Vladimir Prelog, rođen je u Sarajevu 1906., također u hrvatskoj obitelji, školovao se u Zagrebu i Pragu, a od 1942. naslijedio je Ruzicku u Zürichu gdje je također dobio Nobelovu nagradu za kemiju 1975. godine.
10. Iseljeništvo ili dijaspora
Na grčkom riječ dijaspora znaci rasipanje, raspršivanje i to nekog pučanstva, zajednice ili naroda. I kao sto su se Grci kao pomorski narod rasuli u starom vijeku po čitavom Sredozemlju, Zidovi po svijetu, tako su se i Hrvati počeli u 15. st. seliti, zapravo bježati u okolne zemlje, pred osmanlijskom agresijom, a zatim u novije vrijeme seliti po Europi, po Americi i napokon u Australiju i Novi Zeland.
Razlozi toj selidbi bili su raznoliki, a uglavnom su se svodili na gospodarske i društveno - političke. Općenito se smatra da su Hrvati iza Zidova, možda Iraca, Armenaca, Kurda i još nekih naroda s ponajvećim iseljavanjem ili dijasporom. Zajednička je značajka da svi navedeni narodi nisu imali bas sretnu povijest, težak geopolitički položaj, i, sto je, vjerojatno, najvažnije, nisu imali svoje neovisne države. Nisu bili svoji na svome!
To nestajanje hrvatskog naroda odvijalo se na četiri načina. Prvi i najveći gubitak je bilo bježanje pred osmanlijskom ratnom opasnošću na sve strane, a poglavito prema zapadu i sjeveru. Hrvatska je u doba kad je svedena na "ostatke ostataka" izgubila vise od 4 petine svoga nacionalnog tla, i, vjerojatno, dvije trećine svoga pučanstva. Ostatci ostataka te nacionalne, hrvatske jezgre su današnji Hrvati u Austriji, Madžarskoj, Slovačkoj, Češkoj, Rumunjskoj, Italiji, ali i Sloveniji kamo su mnogi pobjegli ali su posve asimilirani. Drugi dio je izginuo u stalnim ratovima i njihovim posljedicama, treći je odveden na istok kao osmanlijski ratni plijen. Muškarci su otimani za vojnike (janjičari), prodavani za robove i sluge, a žene za hareme monogamnih osvajača. Četvrti dio se izgubio provjeravanjem, tj. nasilnim poturčivanjem, povlađivanjem, a to znaci asimilacijom. Naime, vjerska asimilacija je značila na ovim prostorima uskoro i narodnu, nacionalnu. Na njih nas podsjećaju brojni npr. Marici, Marjanovici, Ivici, Antici, Franici, Filipovici i drugi koji nose cista hrvatska i katolička prezimena, a danas su Srbi, Crnogorci ili Bošnjaci - Muslimani. Međutim, bilo je i pridobivanja katolika povlasticama, dobivanjem zemlje, posla, ali i mjesnim prilikama, npr. pomanjkanje katoličkih svećenika i Slično.
Kad se 1699. polovica Hrvatske oslobodila (Karlovački mir) od osmanlijskog jarma, zemlja je bila gotovo pusta, poput Njemačke poslije 30-godišnjeg rata, odnosno dio Hrvatske poslije "Oluje". Počelo je naseljavanje sa svih strana, npr. Bunjevaca i Šokaca iz Bosne, iz prenaseljene Hrvatske, ali i iz čitave Habsburške Monarhije. 
Od 60-tih godina 20. stoljeća se Jugoslavija, tobože, otvara, ali samo za nesrpske narode, poglavito za Hrvate, Bošnjake, Muslimane i Albance. Tada oni sve brojnije odlaze u Njemačku, Austriju, Švedsku i drugamo. Bili su to, makar se tako govorilo, privremeni odlasci, a njihovi akteri nazvani su "gastarbajterima". Međutim, većina njih ili njihova drugog i trećeg naraštaja nikad se nije vratila. Novi valovi političkih emigranata iz Hrvatske i BH nastupili su 1971. i 1972. poslije sloma "hrvatskog proljeća" kad su mnogima prijetili zatvori i likvidacija.
U BH se može iseljavanje pratiti tek od uspostavljanja austrougarskog protektorata 1878. Tada počinje sve brojnije iseljavanje muslimanskog pučanstva prema islamskom Sandžaku, Kosovu i dalje prema Turskoj. Muslimansko stanovništvo BH, poglavito ono bogatije, seli i poslije aneksije 1908. kao i nakon nestanka Austro - Ugarske 1918. Muslimane, poglavito njihov begovat, pogadjala je srpska agrarna reforma u Kraljevini SHS kad su mnogi ostali bez zemlje. Općenito se smatra da u Turskoj danas zivi i do milijun iseljenika iz BH i njihovih potomaka, poglavito u Istambulu, Ankari, Izmiru, itd.
Srbi iz BH selili su od 1878. u Srbiju, ali u znatno manjem broju. U vrijeme obiju Jugoslavija Srbi useljavaju u BH, a iseljavali su samo tri puta masovnije. Prvi put za vlade NDH (1941.-1945.) u Srbiju, ali su se uglavnom vratili. Drugi put poslije 1945. u masovnoj kolonizaciji Vojvodine, koji B. Copic slikovito, ali ne bez zaoke, naziva Osmom ofenzivom (poslije sedam partizanskih, uglavnom u BH). treći put se to zbilo 1992. i dalje i to iz krajeva koji su ostali u rukama Hrvata ili Bošnjaka - Muslimana.
Iseljavanja iz BH u treće zemlje počinje s 20. st., ali je ta gospodarska emigracija bila mnogo manja nego u Hrvatskoj. Selili su ponajviše Hrvati, zatim Srbi, a ponajmanje Bošnjaci - Muslimani. U iseljeništvu u SAD su se Hrvati priključivali Hrvatskoj bratskoj zajednici, Srbi svome Srpskom narodnom savezu. Po II. svjetskom ratu iseljavali su ponajviše Hrvati koji su od komunističkih vlasti bili najugroženiji, uostalom kao i danas kad se za povratak izbjeglih Srba u Hrvatsku i BH zalaze Rusija, za Bošnjake - Muslimane islamske zemlje i pod njihovim pritiskom SAD, a za Hrvate uglavnom nitko. Hrvati su i u drugoj Jugoslaviji, kao i poslije srpske agresije 1992., nalazili udomljenje u svojoj drugoj državi - Hrvatskoj. Tako je i sada.
Treba dodati da su u agresiji na BH najveće žrtve i najviše prognanika imali Hrvati.
11. Prirodne ljepote, nacionalni parkovi - rezervati prirode
Na području BH nalaze se tri nacionalna parka. To su planina Trebevic ponad Sarajeva s vidikovcem, prašuma Perucica, uz rječicu Sutjesku, pritoku Drine i gora Kozara između rijeka Sane i Save, nedaleko Prijedora. Sve su to, dakle, planine, od kojih su dvije posljednje poznate po bitkama u II. svjetskom ratu. Budući BH imaju samo uski pristup Jadranskom moru u duzini 9 km oko gradića Neuma one nisu pomorska nego izrazita kontinentalna, planinska zemlja čije ljepote cine planine, visoravni, rijeke, potoci, jezera. Svojom ljepotom ističu se Jahorina, Bjelašnica i Igman gdje se nalaze i prekrasni skijaški tereni. Od ostalih planina čuvene su i opjevane Zelen - gora, Romanija, Maglic, Vlasic, Ozren, Vran, Grmec, Velez i dr. Te su gore sačuvale guste bukove, borove sume, nepregledne pašnjake sa stočarskim kolibama (katunima). Neke od njih, npr. Jahorina i Igman uredjene su prema najmodernijim zahtjevima za čuvenu Zimsku olimpijadu u Sarajevu 1984. godine, ali su, nažalost, mnogi objekti uništeni u ratu od 1992. do 1995., a nešto je propalo zbog neodržavanja.
Drugo gorsko bogatstvo su gorske rijeke i potoci, planinska jezera, usjeci - kanjoni, slapovi. Poznati su slapovi na rijekama Plivi (Jajce), na Trebizatu (Kravice) te nekoliko na Uni. među rijekama u BH ističu se svojom ljepotom i nedirnutom divljinom prirode osim spomenutih još i Vrbas, Bosna, Sana, Neretva, Bregava, Trebisnjica, Tara, Pliva, Drina, Rama i mnoge druge. među jezerima ima vise prirodnih i umjetnih, a poznata su Plivsko, Jablanicko, Boracko, Bilecko, Blidinje, Busko blato i dr. Rijeke su i u BH kao i u Hrvatskoj pogodne za splavarenje, veslanje. To su poglavito Drina i njeni pritoci, Una i pritoci, Vrbas, Pliva i dr. Na gorskim potocima cesta su ribogojilišta, napose pastrve. sačuvale su se i neke rijetke vrste biljaka i životinja kao sto su medvjedi, vukovi, risovi, te razne vrste ptica - grabljivica kao sto su orlovi, sokolovi, sove. 
12. Turizam
Budući BH ima samo uski pojas morske obale oko Neuma, u njoj se razvijao pretežito kontinentalni turizam, posebice u planinama kao sto su Jahorina gdje se nalaze prekrasni skijaški tereni. Vrhunac turizma, modernizacija i ulaganja u nove kapacitete zbio se u olimpijskoj 1984. godini kad je uredjena čitava okolica Sarajeva, posebice planine Jahorina, Trebevic i Igman gdje su izgradjeni hoteli za smještaj olimpijaca i gostiju. Međutim, završetkom Olimpijade sve je pomalo zamrlo jer priljev gostiju nije bio takav da bi se moglo zaraditi i održavati brojne objekte. Oni su u potpunosti devastirani tijekom rata 1992.-1995., kada su ih koristile sve vojske koje su tuda prolazile za smještaj. Osim spomenutih poznatija turistička odredišta u BH bili su do 1990. spomenuti nacionalni parkovi na Kozari, Sutjesci, te Jajce s obližnjim Plivskim jezerima, te nešto manje Drvar. Ipak, glavno turističko odrediste u BH bili su Sarajevo i Mostar zbog svojih kulturno - povijesnih vrijednosti, poglavito trgovačkih središta kao sto su bas - carsije s malim radionicama i prodavaonicama zlatarske i kujunzijske robe, te kulturno - povijesni spomenici i muzeji. Glavno srediste ljecilisnog turizma u BH bila je Ilidza pored Sarajeva sa svojim termalnim vodama, te slikoviti izvor rijeke Bosne. Na moru se razvio gradić Neum kao srediste tzv. bosanskohercegovačke rivijere. Tu se, kao i u Sarajevu, Ilidži, Jajcu, Banja Luci počeo razvijati i kongresni turizam.
nažalost, velikosrpska agresija 1991. i 1992. te okupacija jedna trećine Hrvatske i vise od pola BH, sustavno rušenje i devastiranje najpoznatijih crkvenih objekata Katoličke crkve, te ponajljepših primjeraka džamija građenih u orijentalnom stilu, kao i razaranje divot - gradjevina koje je Austrija gradila u nazovi - maurskom stilu (gradska vijećnica u Sarajevu i dr.) oslabile su turističku ponudu BH.