FRANJEVAČKI SAMOSTAN SKAKAVA → DUBRAVE

Dvadesetak kilometara jugozapadno od Brčkog i rijeke Save, uz blage obronke Majevice nalazi se selo Gornja Skakava. Tu se na jednoj šumovitoj uzvišici – koju okružuju oranice i livade zaštićene brežuljcima Stjepkovicom, Prosjekom i Kosom – nalaze ruševine starog franjevačkog samostana i crkve sv. Franje. Narod to mjesto naziva «Zidine», i tu se vjernici još od davnih vremena okupljaju, mole i čine zavjete. U ovo naše doba obično se okupljaju na Mladu nedjelju. Oko «Zidina» se isprepliću razne priče, anegdote, osobni doživljaji, a mnogi od njih prepričavaju se s koljena na koljeno. Stoga mislim da bi bilo zanimljivo i potrebno barem nakratko osvrnuti se na franjevački samostan u Skakavi, i na događaje i mjesta povezane s njim.

Manjka i uvijek će manjkati mnogo toga što spada na povijest samostana u Skakavi. Iako sam se trudio kako bih pronašao što više građe, jedva sam pronašao i ovo malo što ću ovdje nastojati ukratko opisati. Ali ne treba se čuditi što nam manjka mnogo starih spomenika. Nisu na mjestu napadaji da je to zbog nemarnosti onih na koje je spadalo da brižnije bilježe i čuvaju neke stvari, i to napose u onim teškim vremenima, kada ni glava ni krov nad glavom nisu bili sigurni, kada se umiralo i od kuge, gladi i noža, u vremenima za koja fra Ignacije Strukić kaže: «Trebalo bi najživlje mašte i umjetničke vještine, da se u kratkim potezima sve to oriše i predstavi, trebalo bi zapitati žarko sunašce, jer je ono bilo očevidnim svjedokom svih krvavih i nemilih događaja što se odigravahu pod romantičnim bosanskim nebom; što više trebalo bi zaviriti u sami tajni Božji zapisnik u kojemu bi se sva istina vidjela, jer nam domaća povijest ni stoti dio o svem tom nije zabilježila ni sačuvala.»[1]

            Tijekom stoljećậ, u svakom pogledu vrijednu žaljenja domovinu i majku nam Provinciju (Bosnu Srebrenu), često su pogađale sve okrutnije i okrutnije nesreće. U njoj se mogu vidjeti samo tragovi starih samostana (pa tako i skakavskog), kojih je nekad – prema svjedočanstvima povjesničara – bilo mnogo, rasijanih svuda po Bosni.

a) Dolazak franjevaca u Bosnu

Od 12. st. u Bosni se širi patarenski nauk, a njihove pristaše sebe su nazivali krstjani. Njihov krivi nauk primila je mnoga vlastela, pa i banovi i kraljevi. Pojedini pape, želeći iskorijeniti taj krivovjerni nauk, šalju u Bosnu najprije dominikance, a potom franjevce.

God. 1248. Inocent IV. šalje u Bosnu senjskoga biskupa Filipa i starješinu splitskih franjevaca da brižljivo ispitaju i izvijeste ga «o životu, glasu i ponašanju plemenitoga muža Ninoslava, bosanskoga bana.»[2] Istraga je bila povoljna za Ninoslava, i zbog toga nije došlo do pripremane križarske vojne.

Stalno djelovanje franjevaca u Bosni počinje 1291. kada je Stjepan Dragutin (namjesnik ugarsko-hrvatskoga kralja Ladislava IV. u Mačvi, Usori i Solima), tada već odlučan pristaša Rimske crkve, zamolio papu Nikolu IV. da mu pomogne u sređivanju vjerskih prilika u zemlji. Papa izdaje nalog provincijalu provincije Sclavoniae (Hrvatske) da pošalje u Bosnu dvojicu franjevaca, koji su obdareni znanjem i poznavanjem jezika tamošnjeg pučanstva, koji će raditi na iskorjenjivanju krivovjerja.[3]

Misionarsko djelovanje franjevaca potvrđuju, i djelokrug rada proširuju, i nasljednici Nikole IV. – Bonifacije VIII. (1298.) i Ivan XXII. (1325.).[4]

Jasno je da na tako velikom području povjerenu zadaću nisu mogla izvršiti samo dvojica franjevaca. Njihov broj stalno raste, da bi ubrzo nakon 1330. misionarsko djelovanje u Bosni papa povjerio samo franjevcima.

Radi što uspješnijeg naviještanja Evanđelja i suzbijanja krivovjerja, bilo je potrebno organizirati posebnu franjevačku zajednicu na tlu Bosne, na čemu je radio tadašnji general Franjevačkoga reda Gerard Odonis u suradnji s bosanskim banom Stjepanom II. Kotromanićem.[5]

Koncem 1339. ili početkom 1340. u Bosnu dolazi sam Gerard Odonis. Bosanski ban Stjepan dočekao ga je s velikim poštovanjem, poveo ga s pratnjom u svoje dvore i tu ugostio.[6]

I iz pisma pape Benedikta XII., pisana Gerardu iz Avignona 28. veljače 1340., saznajemo da je ban Stjepan doista izišao u susret Gerardu, da ga je časno primio i da se iskazao vrlo sklon katoličkoj vjeri.[7]

Izvanredni uspjeh posjeta generala Reda Gerarda Odonisa banu Stjepanu II. Kotromaniću donio je uspostavu Franjevačke vikarije (1339. ili 1340.), osigurao banovu pomoć Crkvi u Bosni, pridonio jakom porastu katolika i podizanju novih samostana. Na čelo uspostavljene Bosanske vikarije postavljen je Peregrin Saksonac, koji je «svoju službu vršio odlično na diku Reda».[8]

Prvi samostan podignut je (zahvaljujući banu Stjepanu) u Milama kod Visokog polovicom 14. st. Samostan je podignut uz crkvu sv. Nikole, koja je postala krunidbenom i grobnom crkvom bosanskih vladara.[9] Osim ovoga samostana niču i drugi: «Franjevci su zasnovali svoj samostan (i) u industrijski važnoj Srebrenici, (odatle naziv provincije Bosna Srebrena) kamo su se stjecali trgovci iz Dubrovnika, iz Srbije i sa sjevera… Iz Srebrenice, nekim prirodnim širenjem, pružio se bio vijenac franjevačkih samostana po istočnoj Bosni: u Zvorniku, Polju, Donjim Solima, Olovu, Modriči, Skakavi i na dosta drugih mjesta… Tu su živjela i djelovala i napokon bila sahranjena prva braća bosanske provincije.»[10]

Bosanska vikarija brzo je doživjela svoj procvat i već u drugoj polovici 14. st. djelovala je od Apulije u južnoj Italiji pa sve do Karpata i Crnoga mora.

Stari izvještaji govore kako u krajevima gdje ima franjevaca «nestaje krivovjerja kao voska na plamenu.»[11]

Pa ni tursku vladavinu kod nas «nije moguće zamisliti bez brkatog i često bradatog 'fratra', obično obučena u 'tursko' građansko odielo, koji se jednako dobro snalazio i po siromašnim kolibicama katoličke 'raje', kojima je dielio sv. sakramente, i po turskim sudovima i na Visokoj Porti, gdje je branio prava svog nevoljnog stada, i konačno u šumama i planinama na čelu kršćanskih boraca za slobodu.»[12]

Što su franjevci odsada značili za Bosnu najbolje izražava u malo riječi Tugomir Alaupović, dobar poznavatelj njihove povijesti: «Od toga vremena nema listića u historiji bosanskoj kroz četiri stotine godina, koji nije ispisan znojem i krvlju bosanskoga fratra.»[13]

b) Prvi samostani Bosanske Posavine

Pošto su se franjevci u Bosni organizirali u posebnu redovničku pokrajinu s vlastitim starješinstvom, mogli su se dati svom snagom na apostolski rad. Sada imaju i stalna prebivališta.

Od srednjovjekovnih franjevačkih samostanskih građevina u Bosni danas ništa nije sačuvano. Možemo pretpostaviti da su to bile skromne građevine u skladu s franjevačkim idealima siromaštva. Samostanska zajednica, koja je imala barem 12 članova, bila je važnija od same građevine, a upravo takav život i rad odgovarali su potrebama Katoličke Crkve u Bosni.[14]

Kao što je već gore spomenuto, posebno u drugoj polovici 14. st., zaslugom franjevaca, Crkva u Bosni, pa i šire, pokazuje veliki napredak. To se vidi i iz popisa franjevačkih samostana Bosanske vikarije (iz 1385.), sastavljenog od Bartola Pizanskog, koji je nabrojio 7 njezinih kustodija (Duvanjska, Grebenska, Bosanska, Usorska, Mačvanska, Bugarska i Kovinska) i 36 samostana. Popis kustodija i samostana Pizanskog nastao je na jednom trogodišnjem zboru Bosanske vikarije između 1375. i 1383.[15] Usorska kustodija protezala se od Ukrine do Brke.[16] O toj kustodiji Pizanski je zabilježio: «Custodia Ussorae habet locum de Dyaco; locum Sancti Helyae; locum Verbizae; locum Stachavae et locum Bustonicae.»[17] Ovome popisu nedostaje samostan Lindua (Lindva, Lendava). Toj kustodiji pripadao je i samostan u Đakovu, koji je podigao prvi vikar fra Peregrin Saksonac, na osnovi ovlasti pape Klementa VI. bulom od 21. ožujka 1347.[18] Nas ovdje posebno zanimaju ovi samostani Usorske kustodije: Vrbica, Bukovica, Lendava (ukoliko su bili na području Bosanske Posavine), Sv. Ilija (Modriča) i Skakava.[19]

1) Samostan Vrbica

Ovaj samostan povjesničari lociraju različito: u plehanski kraj,[20] Slavoniju,[21] na područje Posavskih Podgajevaca[22] ili na prostor između Đakova i Vinkovaca.[23]

Postoji i mišljenje, temeljeno na praćenju redoslijeda kod Bartola Pizanskog i tadašnjih putnih smjerova, da bi samostan mogao biti u okolici Srebrenika: «Da je u predgrađu Srebrenika mogao biti samostan navodi i naziv potoka koji protječe ispod grada, zove se Vrbenica.»[24]

2) Samostan Bukovica

I za ovaj samostan postoji više pokušaja lociranja, ali i mišljenja da se samostan ne može locirati: nalazi se u Bosni,[25] ne zna se ni otprilike gdje se nalazio,[26] lokacija nije utvrđena,[27] negdje na lijevoj obali Bosne prema Modriči,[28] u vukovskoj županiji.[29] Prateći stare prometnice i tragove srednjovjekovnih naselja samostan Bukovica mogao bi biti u okolici Brčkog ili Koraja. Ako bismo ga tražili u okolici Brčkog, onda bi to mogao biti lokalitet «Crkvina» u G. Vukšiću.[30]

3) Samostan Lendava (Lindva)

Kod ovoga samostana imamo najprije problema s nazivljem, a onda i s njegovim smještajem. A. Handžić ga nazivlje Lindva, a o njegovom smještaju kaže da nije utvrđeno.[31] A. Benković drži da se zvao Lendava, a mogao je biti u blizini Gračanice, u današnjim Lendićima.[32]

4) Samostan Sv. Ilije u Modriči

S imenom Modriča, imenom potoka a ne naselja, susrećemo se prvi puta u povelji ugarsko-hrvatskoga kralja Bele IV. od 20. srpnja 1244., kojom kralj potvrđuje bosanskoj biskupiji posjede koje je njegov brat, herceg Koloman, poklonio crkvi u Bosni.

S imenom naselja Modriče susrećemo se u povelji bosanskoga bana Stjepana II. Kotromanića ključkom knezu Grguru Stipaniću-Hrvatiniću, napisanoj poslije 1324., kojom ban daruje knezu pet sela na području Usore.[33]

Podizanje crkve i samostana povezuje se s vjenčanjem bana Stjepana Tvrtka. Postoji mišljenje da se na svetkovinu Bezgrešnog začeća BDM 8. prosinca 1374. u crkvi sv. Ilije u Modriči vjenčao bosanski ban, kasnije prvi bosanski kralj, Stjepan Tvrtko s Dorotejom, kćerkom vidinsko-bugarskoga cara Ivana Stracimira. Izgleda da je upravo on nekoliko godina ranije tu sagradio lijepu i prostranu crkvu od tesanog kamena, u kojoj je obavljeno vjenčanje. Prigodom vjenčanja ban je obdario bosanskoga biskupa, (odn. biskupiju), novim kompleksom zemljišta, zbog mnogih zasluga što ih je bosanski biskup Petar učinio za bana na ugarskome dvoru, a posebno i najviše što je obavio banovo vjenčanje na posjedu bosanskoga biskupa zvanom «Sveti Ilija».[34]

Samostan, kako smo vidjeli, spominje Bartol Pizanski u svom popisu. I crkva i samostan preživjeli su pad  Bosne pod tursku vlast. Pripadali su srebreničkoj banovini.

Na općem franjevačkom saboru u Asizu, na Duhove 1514., odlučeno je da se dotadašnja Bosanska vikarija ukine, a od njezinih samostana osnuju dvije nove provincije. Provincija, kojoj su pripali samostani u turskoj Bosni, nazvana je Bosna Srebrenička (Srebrena), prema samostanu u Srebrenici, a u slobodnim hrvatskim krajevima Bosna Hrvatska. Bosni Srebreničkoj dodijeljeni su samostani u Gradovrhu (na jednom brežuljku povrh Tuzle), Soli, Bijeljini, Zvo/r/niku, Srebrenici, Olovu, Kraljevoj Sutjesci, Visokom, Fojnici, Kreševu, Konjicu, Mostaru, Ljubuškom, Imotskom, Zaostrogu i Makarskoj; a provinciji Bosni Hrvatskoj samostani u Modriči, Glažu, Grebenu, Jajcu, Jezeru, Otoku na Uni, Bihaću, Cetini, Trsatu...[35]

Modriča je, prema popisu iz 1533. predstavljala, uz varoš grada Gračaca, najznačajnije naselje u nahiji sa 16 kuća poreskih obveznika i 4 mudžereda, od čega dvije muslimanske kuće. Katoličke kuće bile su okupljene oko samostana sv. Ilije. Inače crkvu, posvećenu sv. Iliji, prvi turski izvori nazivaju «Crkva Ilinsko /Ilijino/ Polje.»[36]

Samostan je vjerojatno bio veća građevina, jer je mogao primiti i tuzlanske franjevce, koji su bili prisiljeni napustiti svoj samostan. To nam je poznato iz jednog djela generala Franjevačkoga reda – fra Franje Gonzage. U djelu je opisan početak i širenje Franjevačkog reda. Iznesena je i povijesna i statistička slika pojedinih provincija. Nekoliko stranica posvećeno je i Bosanskoj provinciji. Ukratko govori i o pojedinim samostanima. Među ostalim kaže da su vlasti progonile braću donjotuzlanskog samostana, koji su morali prebjeći u Modriču, ostavivši samo jednoga svećenika da služi narod i čuva zgradu. Međutim, ni u Modriči nisu našli sigurnosti jer su Turci 1579. i tamo zapalili crkvu i samostan. Dozvolom domaćih vlasti samostan je ponovo podignut, ali se za crkvu (zapaljen krov) nije dobila dozvola.[37]

Dvadesetak godina kasnije počinje obilaziti biskupiju i dijeliti krizmu biskup fra Franjo Baličević. O obilasku biskupije i dijeljenju krizme, kao i o stanju samostana napisao je izvješće koje je predao Sv. stolici 1591. U Modriči je našao 4 franjevca, koji nemaju ni samostana ni crkve. Umjesto samostana služi im jedna kuća. Crkva sv. Ilije je izvan varoši i nije pokrivena jer ne dopuštaju turski službenici.[38]

Slijedeći spomen samostana u Modriči nalazi se u popisu samostana i župa Provincije iz 1623., nekad pripisivanom provincijalu Pavloviću, a kasnije dokazanom kao djelo dvojice franjevaca Bosanske provincije – fra Grge iz Neretve i fra Pave Papića iz Sarajeva. Izvješće donosi i popis župa koje pripadaju pojedinim samostanima. Modrički samostan tada je imao 10 franjevaca, a pripadale su mu 4 župe: Modriča, Koprivnik (Koprivna kod Modriče), Slatina i /preko Save/ Sikirevac (Sikirevci).[39]

I biskup fra Jeronim Lučić posjetio je /1637./ Modriču: «Dne 18. listopada bio sam u gradu Modriči, gdje braća imaju konačište (hospicij), nalik na samostan. U njemu prebivaju četvorica braće. Konačište je udaljeno od crkve za jednu milju. Crkva sv. Ilije je od kamena i veoma velika. K njoj se sliježu vjernici na svečane dane u velikom broju.»[40]

Imamo i izvješće iz god. 1640. od generalnog vizitatora fra Pavla Pelizzere iz Rovinja. Prema njegovom opisu Modriča se nalazi u ravnici pod brdom i ima nekoliko džamija. Samostan je najsiromašniji i najbjedniji u Provinciji, a nalazi se pokraj rijeke. Jednu talijansku milju od samostana imaju i lijepu i prostranu crkvu, gdje na svetkovine dolazi veoma mnogo svijeta.[41]

I biskup fra Marijan Maravić šalje 1655. u Rim izvješće nakon obilaska biskupije, u kojem kaže da je 12. lipnja 1648. došao u Modriču i odmarao se u samostanu nekoliko dana. Nakon toga odlazi u župu Crkvište (Crkvina), i vraća se u Modriču 23. lipnja. Iz Modriče odlazi u Tremošnicu, također župu modričkog samostana, gdje zbog groznice prekida obilazak biskupije. Odlazi u Olovo, gdje je u samostanu probolovao godinu dana, a nakon toga opet dolazi u Tremošnicu. Modričkom samostanu tada su pripadale župe: Modriča, Crkvište (Crkvišće), Tremošnica i Rastić (Bastić).[42]

Ovaj popis samostanskih župa razlikuje se od popisa iz 1623. Nema Koprivnika, Slatine i Sikirevca, a pojavljuju se Crkvište, Tremošnica i Rastić. Danas se drži da su župe Crkvište, Tremošnica i Rastić istovjetne s onima fra Pavla Papića i fra Grge iz Neretve, samo s novim imenima, prema novim sjedištima župa. Prema tome, župa Koprivnik istovjetna je sa župom Crkvište, Slatina s Tremošnicom, a Sikirevac s Rastićem.[43]

Biskup fra Nikola Ogramić-Olovčić izvršio je pohod modričkom samostanu 1673. U samostanu je našao 3 svećenika, 4 klerika, 1 brata laika i nekoliko đaka u samostanskoj školi. Za samostan piše da je, iako najmanji u Provinciji, za onaj kraj vrlo koristan. Nedaleko od samostana bila je i crkva sv. Ilije Proroka. Biskup piše da je prije desetak godina rijeka Bosna izišla iz svoga redovitog korita, prodrla do crkve a zatim je stalnim udaranjem valova uništila i odnijela zajedno s umjetninama koje su joj vjernici poklonili. Tako je župa 1673. bila bez crkve, a te iste godine imala je 4.120 vjernika.

Biskup je 13. studenog 1673. pohodio i župu Crkvište, koja je tada imala 1.915 vjernika. Župa nema crkve, a služi je jedan svećenik iz modričkog samostana.

U Tramošnici je bio 28. studenog i slijedećih dana. U župi nije našao crkve, a imala je 6.300 vjernika.[44]

Prema izvješću bos. provincijala Pavla Travničanina, provincija Bosna Srebrena imala je 15. kolovoza 1674. 18 samostana i 375 franjevaca. Među tim samostanima je i samostan u Modriči.[45]

Iz knjige «Pastor Bonus» saznajemo da je nastojanjem modričkih vjernika 1679. podignut u Modriči novi samostan, i da je 1666. rijeka Bosna razorila crkvu u Modriči.[46] Od tog vremena modrički franjevci govore mise pod vedrim nebom. Spomenute 1679. samostan ima 10 franjevaca.[47]

Teško stanje postalo je još teže kada je 1683. sultan Mehmed IV. navijestio Austriji rat. Turska vojska je katastrofalno poražena. Kasnije i Venecija stupa u rat protiv Turaka. Tijekom slijedećih godina Turci su izgubili svu Ugarsku (osim Banata), Hrvatsku i Slavoniju (skoro do Dunava), te tursku Dalmaciju (osim Imotskog). Karlovačkim mirom 1699. Sava postaje granicom.

Za vrijeme rata nastala su nova nasilja i progonstva. Katolici se masovno iseljavaju preko Save. Nestale su župe: Modriča, Crkvište i Tramošnica.

Modrički franjevci prebjegli su na područje samostanske župe Rastić, u Kopanicu. O napuštanju samostana zabilježeno je slijedeće:

«Godine Gospodnje 1685. napustila su braća samostan sv. Ilije u Modriči, pa su redovnici te obitelji otišli u Kopanicu a zatim god. 1714. u Đakovo, gdje će i ostati.»[48]

«God. 1688., da izbjegnu smrtnomu progonstvu, ostaviše redovnici samostan u Modričoj i ponesav sa sobom sv. ruha, što mogoše više, prebrodiše Savu i dodjoše u Kopanicu, a odavde se kasnije presele u Djakovo, gdje su god. 1753. samostan sagradili, koji je sad sjemenište mladeži biskupije bosansko-djakovačke i sriemske.»[49]

«Prvi (koji su napustili samostan) su bili modrički franjevci, koji god. 1685. ostaviše svoje zidine i praćeni mnogim narodom, obitavajućim među Savom, Bosnom i Tinjom, preseliše se u Slavoniju, ter se smjeste u Kopanici, a odatle god. 1714. u Djakovo; Turci pako sa zemljom sravne ovo davno prebivalište, razjagmivši i samo kamenje, da mu se ni trag više ne mogne opaziti.»[50]

Franjevci nisu otišli daleko od Modriče. Zadržali su se na području samostana – u Kopanici, jer su mislili da je njihov odlazak iz Modriče samo privremen. Tako je mislilo i starješinstvo Provincije, te i u Kopanici postavlja gvardijane s titulom gvardijana modričkog samostana.

U međuvremenu nemirno stanje u Bosni pomalo se smiruje pa starješinstvo Provincije na kapitulu održanom u Velikoj 1699. naređuje gvardijanima samostana, koji su ostali pod turskom vlašću, da se vrate iz zemalja kršćanskih vladara na svoja stara sjedišta i nastave svoju djelatnost.[51] Međutim, nitko se nije vraćao jer je strah bio jači od naredbe, a osim toga modrički se franjevci nisu imali ni kamo vratiti. Crkva i samostan su sravnjeni sa zemljom. Da je i postojala mogućnost ponovnog podizanja samostana i crkve, komu bi ih trebalo podizati kad je cijelo područje ostalo bez katoličkog življa.

Poslije općeg Franjevačkog kapitula u Rimu 1700. samostan u Modriči i pravno je prestao postojati.[52]

4.1) Pokušaj obnove modričkog samostana

Zabranom Zbora za širenje vjere od 21.09.1841. da klerici Bosne Srebrene studiraju u susjednim zemljama, osim u Italiji (na području Papinske države), Provinciji su nadošle nove poteškoće. U tri preostala samostana, koji su i dotada bili tijesni, morali su odsada pod istim krovom stanovati stari i nemoćni svećenici, svećenici zaduženi za duhovni rad, profesori, klerici, đaci-pripravnici i posluga. U takvim uvjetima nije moglo biti ni govora o pravom studiju. Da bi riješila taj problem uprava sutješkog samostana odlučila je 1850. da se u njezinom okružju, i to u Posavini, podigne novi samostan. Fra Ivan Kljijić, koji je u to vrijeme bio u upravi Provincije a bio je rodom iz okolice Modriče, predložio je upravi samostana da se novi samostan sagradi u Gnjionici (današnjoj Gnionici), mjestu s lijeve strane Bosne, nasuprot Modriči.[53] Zemljište, na kojem se trebao graditi samostan, pripadalo je Hadži Ali-paši, begu Gnjionice. Stupilo se s vlasnikom zemljišta u pregovore. Hadži Ali-paša je tražio za zemljište na kojem bi se izgradio samostan 200 kesa dukata, što je upravi samostana bilo previše i stoga odustane od kupnje.[54] Samostan nije imao, niti je mogao skupiti toliko novca.

c) Rušenje i napuštanje samostana u Skakavi

Od popisa B. Pizanskog do druge polovice 16. st. (puna sva stoljeća) nemamo službenih popisa bosanskih samostana. Kroz to vrijeme zbilo se mnogo sudbonosnog, pa se i slika franjevačke zajednice u Bosni izmijenila iz temelja.

Samostan u Skakavi proživljavao je sudbinu Bosne i Bosanske vikarije. Možda crkva ni samostan nisu ni dočekali 1463., nego su stradali od pustošenja akindžija u ovom kraju. Upadi akindžija imali su za cilj pljačku, ekonomsko slabljenje područja, smanjivanje broja pučanstva odvođenjem u ropstvo, slabljenje morala i ulijevanje straha onima koji ostaju, ali i rušenje crkava i samostana. Tomu bi išlo u prilog i pismo pape Eugena IV. od 7 prosinca 1437., iz kojega se vidi da se bosanski vikar Jakov Markijski potužio papi kako su Turci kroz dvije posljednje godine spalili i razorili oko 16 crkava i samostana u bosanskom kraljevstvu. Zbog tog razaranja papa daje dozvolu franjevcima da prime 7 samostana u ugarskom kraljevstvu.[55] Nažalost, iz pisma nam nisu poznata ni mjesta ni godine razaranja. Ipak, iz drugih činjenica može se doći do zaključka. Jakov Markijski bio je u Bosni vikar od 1432.-1439., a u razdoblju od 1435.-1439. nije bilo nikakvih provala u Bosnu. Budući da je pismo pisano 1437., razaranja su mogla biti samo između 1432. i 1434.

Što nije stradalo od akindžija konačno je srušeno pri osvajanjima 1463., kako to navodi J. Jelenić prema riječima bivšeg bos. vikara Bernardina Akvilskog. Tada je srušeno 38 redovničkih mjesta. Kako se ne veli crkve nego mjesta, možda su crkve pošteđene, a stradali samo samostani i župne kuće. Fra Bernardin nadodaje da im je ostalo samo malo i veoma loših mjesta.[56] Postoji i mišljenje da crkve i samostani nisu rušeni niti franjevci progonjeni u mjestima gdje nije bilo većih borbi, gdje sami franjevci nisu sudjelovali u borbama ili svojim propovijedima poticali na borbu.[57] A postoji i mišljenje da su Turci 1463. «opustošili i Bos. Posavinu, ali se nisu tu dugo zadržali.»[58] Turci se tu uistinu nisu dugo zadržali, jer već 1464. ugarska vojska na čelu s kraljem Matijom Korvinom osvaja svu sjevernu Bosnu, i osnivaju se dvije banovine – Srebrenička (prostor između donje Bosne i Drine, te Save i Majevice) i Jajačka, s ciljem da štite ulaz Turcima u Hrvatsku, Slavoniju i južnu Ugarsku. Moguće je da su tada porušeni samostani i crkve popravljeni ili ponovno sagrađeni.[59]

Uglavnom je usvojeno stajalište da je Srebrenička banovina pala pod tursku vlast 1512. Međutim, postoji i povijesni izvor da je ona pala tek 1520.[60] Vjerojatno su Turci Srebreničku banovinu 1512. zauzeli, pa je izgubili, pa je opet zauzeli, i konačno ustalili svoju vlast tek poslije propasti Ugarske na Mohaču (1526.).

U to vrijeme morao je biti porušen i napušten samostan u Skakavi, jer ga nema u turskim popisima iz 16. st.,[61] a ne spominje se ni u popisu kustodija i samostana Bosanske vikarije, kojeg je bosanski vikar predao upravi Reda 1506.,[62] kao ni na kapitulu Reda u Asizu na Duhove 1514., gdje je Bosanska vikarija podijeljena na Bosnu Hrvatsku i Bosnu Srebrenu.[63] Velik dio pučanstva sa skupinom franjevaca i puka ostaje na svojim posjedima pod turskom vlašću. Dakle, franjevci su ipak ostali u Bos. Posavini. Kao dokaz za to mogu nam poslužiti turski popisi, iz kojih je vidljivo da je od svih nahija sredinom 16. st. Nenavište (kraj između Bosne, Save i Tinje) najmanje zahvatio proces islamizacije.[64]

Ne znamo kojem su se samostanu priključili franjevci skakavskog samostana, nakon što je njihov bio porušen, jer je u prvoj polovici 16. st. bilo čestih pomicanja i preuredbi. Vjerojatno se priključio nekom od tuzlanskih samostana – Gornjoj Tuzli (odatle franjevci sele u Gradovrh, gdje oko 1541. podižu crkvu i samostan sv. Marije) ili Donjoj Tuzli. Iz izvješća biskupa Franje Baličevića (1600.) znamo da je gradovrški samostan (koji je tada imao 10 franjevaca) služio Bos. Posavinu.

d) Skakava → Bijela → Dubrave

Prvi popis svih župa i samostana koje su služili franjevci Bosne Srebrene u Turskom carstvu imamo iz 1623. Taj popis (kako je već rečeno) nekad je pripisivan provincijalu Pavloviću, a kasnije je dokazan kao djelo fra Grge iz Neretve i fra Pavla Papića iz Sarajeva. U tom izvješću među ostalim stoji da je u gradovrškom samostanu djelovalo 14 franjevaca, koji su služili župe: Gradovrh, Dragunju, Korenitu, Bijelu i Brku.[65] Gradovrški samostan i 1655. služi te iste župe.[66]

God. 1638. imamo zabilježen jedan podatak o crkvi i samostanu u Skakavi, bolje rečeno o njihovim ruševinama. Spominje ih biskup fra Jeronim Lučić u izvješću Sv. stolici o kanonskoj vizitaciji Bosanskog vikarijata: «Dne 29. srpnja 1638. bio sam u župi Bijela, koja pripada samostanu Franjevaca u Gradovrhu. Postoje tragovi jedne crkve na osami. Tu je bio od starine samostan franjevaca, zvao se sv. Franjo. Razrušen je u ono vrijeme kad su Turci rušili crkve i samostane po cijelom kraljevstvu Bosne. Budući franjevci nisu imali onu svotu zlatnika, koja se tražila, stoga su ga srušili, kao i mnoge druge, posebno crkve u velikom broju. Vjernicima sakramente dijeli fra Marko iz Doknja. Tu sam u biskupskom odijelu, pod svečanom sv. misom, uz sudjelovanje desetorice braće, podijelio sakramenat sv. krizme za 534 osobe.

Dne 31. srpnja bio sam u župi Skakava (?), koja pripada samostanu Gradovrh. Župa je bez crkve, ali imaju tragovi neke crkve na osami. Vjernicima sakramente dijeli fra Matej Kuljanin. Tu sam u biskupskom odijelu, pod svečanom sv. misom, uz sudjelovanje dvanaestorice braće, podijelio sakramenat sv. krizme za 253 osobe.»[67]

Desetak godina poslije Lučića (1649.), Bos. Posavinu pohodio je i biskup fra Marijan Maravić. Na brežuljku zvanom Brčko (to je vjerojatno staro groblje u Štrepcima ili susjedni brežuljak sv. Juraja), uz sudjelovanje puka i svećenstva, 20. srpnja krizmao je 516 osoba. Čini se da se tu krizmala i većina župljana Bijele, jer je biskup tamo (21. srpnja) krizmao samo 61 osobu.[68]

O samostanu i crkvi u Skakavi bila je živa tradicija, što se vidi i iz izvješća biskupa fra Nikole Ogramića-Olovčića, koji je u studenom 1674. boravio u župi Bijela te piše: «U selu ove župe, koje se zove Skakava, nalazio se franjevački samostan i crkva koje su u stara vremena Turci posve porušili, a porušeni zidovi i sada strše. Ovdje nema druge crkve. Vjernika je 995 od kojih sam sada krizmao 736. Ostali su većinom muslimani i pravoslavci, koji su – gotovo svi – prije nekoliko vremena bili katolici.»[69]

I fra Filip Lastrić, pišući o porušenim, spaljenim i napuštenim samostanima, spominje i Skakavu: «Treći je bio u Skakavi. Tu se i danas vide ostaci ruševina i na svetkovinu sv. Franje Serafskog tu se drži misa i bude sajam, kao vašar.»[70]

U vrijeme bečkoga rata (1683.-1699.) nastala su nova nasilja i progonstva. Velika većina katolika iseljava se iz sjeveroistočne Bosne, a ugasili su se i samostani u Srebrenici, Donjoj Tuzli i Gradovrhu, a i gotovo sve župe toga kraja (prije tog događaja na tom području bilo je 14 župa s oko 32.000 katolika). Najbliže župe Bos. Posavini postale su Tuzla (sa stotinjak katoličkih obitelji razasutih po brdima) i Banja Luka. Od Tuzle do Save, od Doboja do Save, te od Banja Luke do Save gotovo potpuno nestaje katolika.

Budući da se sav puk nije iselio, samostan u Kr. Sutjesci – kome je poslije nove podjele pastoralne djelatnosti između preostala tri samostana (Fojnice, Kreševa i Kr. Sutjeske) pripao prostor Bos. Posavine – poslao je na to područje jednog svećenika (kasnije dolazi još jedan). Kako je povjereno područje bilo uglavnom ravničarsko, sutješki franjevci prozvali su ga «Ravne». Župa Ravne spominje se prvi put 1735.[71] Nije potpuno jasno gdje je bilo sjedište te župe. Neki povjesničari stavljaju ga u Bijelu, a neki u Štrepce. Međutim, čini se da je sjedište bilo i u Bijeloj i u Štrepcima. Naime, župu Ravne služila su dvojica franjevaca, a ondašnja praksa bila je ovakva: ako su u župi dva svećenika, svaki je živio, slavio sv. misu i poučavao u drugom dijelu župe, jer je samo tako veći broj vjernika mogao zadovoljiti svoje vjerske potrebe. Tako je bilo i u župi Ravne.

Biskup fra Mato Delivić (1735.-1740.), zbog tzv. Banjalučkog rata, nije pohodio pogranične, ratom zahvaćene krajeve, pa tako ni ravničarsko područje od Majevice do rijeka Bosne, Save i Drine.

Biskup fra Pavao Dragićević prvi je, nakon Bečkog rata, došao u župu Ravne (9. srpnja 1742.), gdje je od vjernika bio dočekan u Štrepcima i odsjeo u kući Marka Đurđevića.  U izvješću o Bosanskoj vikariji, što ga je biskup dao sastaviti na temelju pohoda 1741.-1743. i predati 1744. u Rim Zboru za raširenje vjere («Propagandi»), za župu Ravne piše kako ju je zadnji posjetio fra Nikola Olovčić i da «više nisu vidjeli lice svoga biskupa-pastira niti okusili duhovne hrane, tako da su se mnogi čudili kao takvoj novini i ovom biskupovom posjetu i njegovoj službi.» Budući da je vidio koliko područje obuhvaća ova župa (oko 60 km²), on ju je – uz pristanak franjevaca i vjernika – podijelio u dvije župe: Bijelu i Štrepce. Bijela je obuhvaćala 19 sela s lijeve strane Tinje sve do Bosne (Bijela, Babunovići, Bubalov Bok, Dubrave, Gorice, Hrgovi, Hujdurovići, Matić Selište, Oštra Luka, Seona, Skakava – Donja i Gornja, Slatina, Špionica, Tramošnica, Turić, Turkovište, Vidovice i Vukšić), 255 obitelji, 1.125 odraslih i 643 djece. Za župnika je postavljen raniji župnik fra Mijo Aljinić. Župi Štrepci pripalo je 5 sela s desne strane Tinje (Štrepci, Bodežište /G/, Bodežište Donje, Brezovo Polje i Dubrav/ic/e), s 89 obitelji, 480 odraslih i 204 djece. Za župnika je postavljen fra Juro Alaupović, raniji kapelan.

Budući da krizme nije bilo skoro 70 godina, biskup Dragićević je krizmao sve u dobi od 4-60 godina, i to: u Štrepcima od 10.-13. srpnja 434 krizmanika (to je oko 64% svih živućih katolika u župi), a zatim od 14.-20. srpnja u Bijeloj 999 krizmanika (oko 60% svih župljana).[72]

Prema popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića (1768.) župa Bijela još uvijek obuhvaća golemo područje (Bijela, Babunovići, Bubalov Bok, Domaljevac, Dubrave, Garevac, Grobnice, Hrgovi, Oštra Luka, Prud, Seona, Skakava – Donja i Gornja, Slatina, Škar, Špionica, Tolisa, Tramošnica, Trgovište, Turić, Vidovice i Vukšić) – 22 sela s 472 obitelji, 2.114 odraslih i 1.306 djece.[73]

Područje župe Bijela prostiralo se od Majevice do Save i Bosne. Tako velik prostor bilo je teško služiti iz Bijele, a razlozi su bili: slabi (gotovo nikakvi) putovi, česte i dugotrajne poplave, nesigurnost na putovanjima... Unatoč svemu tome svećenici su išli po selima, dijelili sakramente, slavili sv. mise, držali vjeronauk i pokapali mrtve. Ipak, za uspješniji pastoralni rad bila je potrebna stalna nazočnost svećenika. Stoga Uprava Provincije, u dogovoru s biskupom, osniva 1784. samostalne kapelanije u Tolisi i Tramošnici.

Tom diobom župa je teritorijalno umanjena. Godine 1834. sjedište župe preneseno je u Dubrave (gdje je 1830. sagrađena drvena crkva), ali se to ime ustalilo tek od 1846. Te godine izgrađena je i župna kuća. God. 1869. umjesto stare drvene crkvice podignuta je nova od kamena. Godine 1906. podignuta je nova župna kuća, a 1927 i predratna crkva (35x15 m), koja je sada srušena i planira se gradnja nove crkve.

Godine 1978. izgrađena je nova župna kuća i tu je 1982. osnovan samostan, odnosno – kada se «ukazala mogućnost i osjetila potreba» – oživljen onaj koji je nekoć postojao u obližnjoj G. Skakavi.

Dekret o oživljavanju samostana u Skakavi i njegovom prenošenju u mjesto Dubrave

Samostan SKAKAVA, u nekadašnjoj Franjevačkoj Bosanskoj Vikariji, osnovan je u 14. st. i postojao je do druge polovice 16. st., kada je pred najezdom osmanlijskog osvajača nasilno napušten, a zatim razrušen.

Četiri stoljeća nakon toga žalosnog događaja ukazala se mogućnost i osjetila potreba za ponovnim uspostavljanjem toga drevnoga franjevačkog samostana u Bosni.

Razmotrivši predmet svestrano i ozbiljno, kako s činjeničko-povijesne tako i s pravne strane, i ustanovivši da postoje potrebne pretpostavke, ja niže potpisani FRA ALOJZIJE IŠTUK, provincijal Bosne Srebrene, donosim dekret i PROGLAŠAVAM bivši SAMOSTAN SKAKAVA OŽIVLJENIM, s tim da se SVA PRAVA I KANONSKI UČINCI ovog akta PRENOSE i ubuduće VEZUJU za redovničku franjevačku zajednicu koja će se formirati u sadašnjoj kući u DUBRAVAMA, a koja je sagrađena na teritoriju što je nekoć pripadao samostanu u Skakavi.

Istodobno proglašavam da Dubrave prestaju biti filijalna kuća samostana u Tolisi, te da će nanovo uspostavljeni samostan biti posvećen (stavljen pod zagovor i zaštitu) GOSPINA ZAČEĆA i da će nositi naslov FRANJEVAČKI SAMOSTAN GOSPINA ZAČEĆA DUBRAVE, 75.354 Bijela.

Prot. br. 253/82.                                                                                 Fra Alojzije Ištuk

5.05.1982.                                                                               provincijal Bosne Srebrene[74]

Tako je u Dubravama nastavljen život nekad davno porušenog samostana. Iako novi samostan živi na povijesnom kulturnom naslijeđu, on je po mnogo čemu mladi samostan koji tek stvara vlastitu tradiciju.